Mi Hrvati dobri smo s vicevima. I prije nego je krenuo rat u Ukrajini, vic-maheri su slali štos da Hrvatska ne mora brinuti jer će nas braniti 500 tisuća branitelja. Da je barem tako. Branitelja, odnosno onih koji su sudjelovali u Domovinskom ratu odavno više nema toliki broj, puno ih je umrlo, a većina onih živih, u prosjeku su stari 60-ak godina. Dakle, oni mogu braniti Hrvatsku, dođe li do rata tek koliko im dopuštaju fizičke sposobnosti. Najbolje se u ratu snalaze 20 i 30-godišnjaci i na njima uglavnom počiva obrana zemlje. Vidi se to sada i u Ukrajini, koja, premda joj je 2014. bila kao nama 1991., nije vjerovala u realnu opasnost od Putinove Rusije, pa su nespremni dočekali rat i sada uče na brzinu. Obavezni vojni rok ukinut je 2008. Tada je zadnjih pet do šest tisuća mladića otišlo na vojnu obuku od šest mjeseci. Članstvo u NATO-u, pa i EU, bilo je sve bliže, bio je to novi, vrli svijet, te je zaključeno da treba "modernizirati" i Hrvatsku vojsku. Netko je izračunao da nam je dovoljno imati 15 tisuća vojnika. I bi tako. Europljani su dugo imali mir, 77 godina i kao što sada vidimo, izgubili su svaki osjećaj za opasnost od rata. Zemlje EU, da ne idemo dalje, uglavnom su šokirane izbijanjem rata u Europi i sada su stali sabirati svoje vojne mogućnosti. Rezultati su porazni. Zadovoljavajuću vojnu snagu, od većih, posjeduju tek Francuska i Poljska. Njemački Bundeswehr doslovce je uništen politikom štednje i sada u Litvu kao pojačanje Njemačka može poslati tek 350 vojnika s Panzerhaubicama 2000, s tim da se žale, jer nemaju nepromočive uniforme. U Rumunjsku šalju tek tri Eurofightera, jer im veči dio eskadrila ne leti. Od šest korveta plovi jedna, a nitko ne zna plovi li koja podmornica. No, vratimo se Hrvatskoj. Tragom onog vica, podsjetimo se da premda razoružani 1991., kada nas je napao tadašnji mali Putin, Slobodan Milošević s kompletnom JNA, spasilo nas je što je stotine tisuća nas posjedovalo osnovna vojna znanja, jer smo prošli obvezni vojni rok i naučili rukovati s oružjem. Ne samo s puškama, nego smo imali znanja kako koristiti artiljeriju, protuavionske topove, voziti tenkove, oklopne transportere, vojne kamione i koristiti protuoklopne i protuavionske rakete. U Oluji, 1995., u vraćanje okupiranih teritorija zato je i moglo krenuti 350 tisuća dobro ili solidno obučenih vojnika. Danas, realno moglo bi nas krenuti deset puta manje. Naši 20 i 30-godišnjaci, 90 posto njih, ne zna niti pušku držati u ruci. Osim u video-igrama. Oni su poput Vasyla Kraveca, ukrajinskog nogometaša koji igra u Španjolskoj, u Real Sportingu iz Gijona, koji je prvog dana rata zavapio "Otišao bih u rat, ali ne znam pucati, niti puniti pušku. Sje.... smo!". Hrvati, za razliku od Europljana, nisu tako dugo imali mir, pa premda je od rata prošlo 27 godina, nismo potpuno izgubili osjećaj za opasnost. Dobrim dijelom i stoga što nam je i dalje u susjedstvu Zapadni Balkan i naš "komšija" Srbija, koja nimalo nije izgubila osvajačke ambicije. Evo i sada, kada se nakon prvog dana rata u Ukrajini činilo da će Putin blickrigom u dan-dva pomesti Ukrajince, službeni Beograd odmah je živnuo, a Aleksandar Vučić se svrstao na stranu Rusije. Usprotivio se sankcijama, a to što je formalno izrazio stav o očuvanju suvereniteta Ukrajine, tek je pokušaj političke lukavosti i sjedenja na više stolica, što kod EU i NATO-a više neće prolaziti. Neke europske zemlje u proteklih par godina suočene sa slabom brojnošću i snagom svojih vojski, počele su pronalaziti načine kako to popraviti, ili vraćajući nešto skraćeni obvezni vojni rok za mladiće i za djevojke, ili jačaju služenje dragovoljnog vojnog roka. Rezultat je bio vrlo dobar, pogotovo u Švedskoj, gdje se godišnje na višemjesečnu obuku javi 9 do 10 tisuća mladića i djevojaka. Hrvatska je negdje 2016. i 2017. shvatila da ima taj problem, pa je tadašnji ministar obrane Damir Krstičević stidljivo najavio plan postepene jače obuke mladih. Isplanirao je da bi se u ljeto, nakon što završe školske i studentske godine, omogućilo tisućama mladih vojnu obuku od nekih šest tjedana. To, naravno, nije dovoljno vremena za kompletnu obuku, no dovoljno da se steknu baš ona najosnovnija vojnička znanja. Za takvo što, pak nije bilo političke volje, pa je Krstičević i zbog štednje, od tog plana odustao. U to vrijeme za ministra financija bilo je preskupo odvojiti par desetaka milijuna kuna u te svrhe. I tako je Hrvatska ostala samo na dragovoljnom služenju vojnog roka. U zadnjih pet godina kroz 40-dnevnu obuku prošlo je tek 4.097 mladića i djevojaka. A ukupno u zadnjih 14 godina, obuku je završilo oko 10 tisuća njih. Dolazimo tako i do pitanja koliko bi nas bilo danas kadro braniti zemlju u slučaju ratne opasnosti. I tu više vic ne pomaže.

 

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura