“Bosna je po svojim prirodnim ljepotama i svojim ljudima divna zemlja, ali u isto vrijeme i zemlja mržnje, straha i neizvjesnosti.
U Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju više nego u drugim, po ljudstvu i prostranstvima mnogo većim slavenskim i neslavenskim zemljama”, u eseju “Pismo iz 1920. godine” piše nobelovac Ivo Andrić.
Ima li ikakve razlike između mržnje, straha i neizvjesnosti iz davne 1920. godine i vremena u kojemu danas živimo, s kojim se obračunavamo i s kojim, iz dana u dan, sve snažnije i otvorenije ratujemo? Kada se mikrofona dohvate neodgovorni ljudi, na sav glas poručuju i ono što se nije čulo ni zlokobne 1990. godine.
Vodu dodatno žele zamutiti i poći putom irealnih, zatamnjenih političkih ciljeva. Oni bi zemlju, bez obzira na košpice koje će se na sve strane rasuti, krčmili i cijepali poput podrinjske lubenice.
Razumljivo je da ne spava dobro čovjek koji ni jednu noć ne može provesti u mirnom snu i koji se, iz dana u dan, bori s ovakvim mislima. Košmar nastaje u času kada razuman čovjek shvati da je pravo i trajno rješenje u latinskoj izreci:
“Non est salus nisi in fuga (Samo je u bježanju spas).
Drevnu latinsku izreku shvatili su mnogi ljudi pa iz svoje zemlje, sa svojih ognjišta, bježe glavom bez obzira. Bježe s cijelom obitelji.
I nije čudo!
Jer – sve je pošlo kamo ne treba i kako ne valja. Zemlja je pretvorena u bijedu, bez smisla i dostojanstva. Teško je nazrijeti kraj političkom igrokazu Istoka i Zapada, nadmetanju jednih protiv drugih, a zemlja u svaku novu godinu ulazi kao da je mrazom pokošena.
U različitim prigodama ljudi starije, jednako tako i mlađe životne dobi, rado slušaju i pjevaju kultnu pjesmu sarajevske grupe Indeksi “Da sam ja netko”:
“Da sam ja netko,
ne bi ljudi život proklinjali,
kako bi se živjelo,
kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo,
da sam ja netko...”
Uz vrele ljetne dane prokuhala je i pravosudna scena. U hrvatskoj političkoj javnosti, kao grom iz vedra neba, odjeknula je vijest da je iz Bosne i Hercegovine, dvadeset i šest godina po okončanju rata, došao zahtjev za preuzimanje kaznenog progona četrnaest ratnih zapovjednika – osumnjičeni su za počinjenje kaznenih djela iz sfere ratnih zločina. Na sve strane pljušte zapaljive iskre. Govore jedni, govore drugi, uglavnom oni koji ne bi trebali govoriti i, što je još pogubnije, govore na način na koji ne bi smjeli govoriti.
Za osobe koje su, u okolnostima masovne ugroze pučanstva, optužene za brutalnu pljačku deset milijuna maraka i osumnjičene za sveučilišne falsifikate i najteža kaznena djela ratnog zločina jedan politički predstavnik na sav glas kaže:
“Oni nisu krivi!”
A ima tu mnoge i raznolike sumnje i krivnje po širini, po dubini i najviše – na samome vrhu. U susjednoj Republici Hrvatskoj visoki politički predstavnik kaže: “Film o progonu naših ratnih zapovjednika nećete gledati; oni nisu krivi!”
Na trećoj strani jedan visoki politički predstavnik kaže:
“U Srebrenici nije počinjen genocid. Radije ću poći u zatvor nego to priznati” – priznati nekoliko pravomoćnih presuda Međunarodnog suda za ratne zločine, presuda koje su napisane na nekoliko tisuća stranica i koje su nastale nakon dvadeset godina sustavnog istraživanja, proučavanja iskaza optuženih osoba, svjedoka i vještaka, ozbiljnih znanstvenih djela i gledanja stotina videozapisa i filmova.
Uvođenjem novih kaznenih djela u naše kazneno zakonodavstvo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, po svemu sudeći, “uzalud je krečio”.
Kada je to tako i kada tako može biti, pitam se trebaju li nama ministarstva pravosuđa, državna odvjetništva, općinski, županijski, vrhovni, ustavni i međunarodni sudovi. Trebaju li nam kada, nasreću, imamo ljude koji znaju koga treba procesuirati, a koga pustiti na miru, tko je kriv, a tko nevin?
Oni sve znaju!
E, da vidimo što ćemo sada!
Ima li naš pravosudni sustav političku podršku na temelju koje može zaustaviti poricanja zločina počinjenih u razdoblju od 1991. do 1995. godine?
Što je s ingerencijama visokog predstavnika, pogotovo što je, s podrškom cjelokupne međunarodne zajednice, novome visokom predstavniku u lice rukavica bačena?
Istina, u svom nastupnom govoru reče da on nije veliki vezir, što upućuje na zaključak da je pročitao i proučio svevremena djela našeg nobelovca Ive Andrića. Jer između 1920. i 2020. i nema velike razlike. Zemljom vladaju mržnja, strah i neizvjesnost.
Kada je prije dvije stotine godina, s istim poslanjem, u našu zemlju došao Omer-paša Latas, u nastupnom govoru rekao je i ovo:
“Ja ću dovršiti ono zbog čega sam ovamo poslan. Varate se ako mislite da ćete sa mnom proći kao s onima koji su prije mene istim poslom dolazili u Bosnu. Ovo je drugačija naredba! Ja znam da ćete vi na sve pristati, a zatim iz busije činiti i ovo i ono. Na vaše riječi ne polažem ništa. Ovu ću zemlju, ako bude trebalo, na sitna sita prosijati. I preorati je ako bude trebalo.
Neka se nitko ne zaklanja za svoju vjeru i naciju. Ja nisam došao ni turčiti ni krstiti, nego ovu zemlju urediti tako da u njoj svatko živi mirno u svojoj vjeri i da se pokorava carskom redu i zakonu. Za mjesec ili dva vidjet ćete da sam istinu govorio.”
Novi visoki predstavnik došao je prije dvadesetak dana.
Vidjet ćemo što će uraditi i kako će odgovoriti na bačenu rukavicu. Može li on, poput Omer-paše Latasa, reći:
“Ja ću dovršiti ono zbog čega sam došao. U vaše riječi ne polažem ništa. Sa mnom nećete kako ste s mlakim i neodlučnim Valentinom. Neka vas u strankama, u vašim vjerama i nacijama, ali pravila međunarodnog pravnog poretka i Međunarodnog suda za ratne zločine moraju se poštovati.”
Ako visoki predstavnik zašuti na otvorene izazove i rep podvije, jesen bi našoj zemlji mogla donijeti kaos na ulice, crne kapuljače i sveopći nered. Zemlja bi mogla potonuti u beznađe i izgubiti svoj smisao i dostojanstvo. Mogla bi potonuti u stanje političkog i gospodarskog zbjega. Iz nje će otići i pobjeći tko god bude mogao.
Sve bi moglo nestati i urušiti se!
Odvjetnički uredi najpouzdaniji su svjedoci vremena. Jednom prigodom, nije to bilo davno, razgovarao sam s gospođom Snježanom Kopruner. Rođena Zadranka uspješna je travnička gospodarstvenica. Žena je srednje životne dobi. U svakom njezinu pokretu sažeta je stabilnost misli, ideja i planova.
“U mom poduzeću”, priča gospođa Kopruner, “radio je jedan mladi bračni par. Travničani su. Imaju dvoje malodobne djece. Od njihove obiteljske kuće do ulazne kapije poduzeća samo je stotinjak metara. Za doći na posao i kada kiša pada, kišobran ili kabanica nisu im potrebni. Na dnevnoj stanci i uvijek kada zatreba mogu skoknuti do kuće i do svoje djece. Takvih pogodnosti nema u većim gradovima i velikim sredinama. U velikim europskim gradovima na posao se putuje sat vremena. Nekada i dulje! Obrazovani su i kao mrav vrijedni ljudi. Kako jedno tako i drugo. S njima sam izvrsno surađivala. Bili su pouzdan oslonac u ostvarenju mojih poslovnih planova. Imali su urođenu prostodušnost i otmjenost; kako se kaže – prave duše bosanske. Problem je nastao kada su mi priopćili da idu u Njemačku. Nisam ih uspjela odgovoriti.
Pokušala sam još jednom.
‘Ne, u vašem poduzeću sve je kako treba biti i kako u mnogima nije. Ali, gospođo Kopruner, mi imamo dvoje male djece. Ne bismo željeli da sutra ili prekosutra po slimenima, novim bilama i novim travnicima kopaju rovove i uđu u nove krvave obračune. Ako sa svojim poduzećem dođete u Njemačku, eto nas k vama’, uglas mi rekoše. Nisam ih uspjela zadržati.
Oni su gospodari svoje sudbine. Kao brižni roditelji, željeli su djecu skloniti od zemlje mržnje, straha i neizvjesnosti.
Pozdravili smo se.
Niz moje lice potekle su suze…”
Prije nekoliko dana u moj ured došao je jedan vremešan čovjek. Sa štakama u objema rukama. Da bi sjeo, štake je morao odložiti sa svoje desne strane.
“Znam da me se ne sjećate”, poče govoriti.
“Ja sam Ivan Banožić. Prije tridesetak godina svjedočio sam u procesu pred Okružnim sudom u Mostaru. Moj daljnji srodnik, profesor književnosti, bio je izložen kaznenom progonu zbog jednog nedjela počinjenog u jednoj berlinskoj diskoteci.
Njega nema, umro je. U našem velikom selu ne čuje se igra djece. Ne čuje se pjesma mladeži. Službu Božju svećenik nema kome govoriti. Kada čovjek umre, nema ga tko pokopati. Treba čekati da netko izdaleka dođe. Svijet se obiteljski razbježao.
Kažem vam, nema nikog!”
Po nepouzdanim pokazateljima, najviše su se razbježali pravoslavni ljudi iz istočne Hercegovine. Ni s Hrvatima nije ništa bolje. Zapravo, tragično je! Na popisu stanovništva iz 1981. godine u Bosni i Hercegovini živjelo je 760 tisuća Hrvata. Za vrijeme minulog rata broj se prepolovio. Prema neprovjerenim podacima, u Bosni i Hercegovini danas, u 2021. godini, živi oko 270 tisuća Hrvata.
I – to je to!
“To je nama naša borba dala, da slavimo Schmidta generala”, parafraziram ono kako se pjevalo u neka davna vremena.•
Sve je pošlo kamo ne treba i kako ne valja. Zemlja je pretvorena u bijedu, bez smisla i dostojanstva
