Svaki Hrvat koji drži do nacije i domovine, 29. studenoga, na rođendan komunističke Jugoslavije (sic!), iskapio je čašu gorkog pelina, a general Slobodan Praljak i bočicu otrova. Gorostas iz grčkog mita sokratovskim i samurajskim činom pred očima čitavog svijeta presudio je nepravdi i selektivnosti Haaškog tribunala. Redatelj Praljak svojim je istinskim činom nadmašio maštu i najvećih dramatičara grčkih tragedija, pa i samoga Shakespearea. Pred očima i ušima svijeta narugao se haaškoj farsi u režiji sudaca koji kao da su pali s Marsa. Pravo i pravda ne stanuju u istoj kući, a u Haagu ni u istoj ulici. Zna se ona narodna da dva lažna svjedoka vješaju čovjeka, a presuda generalu Praljku i ostalima iz “haaške šestorke”, koja govori i o “udruženom zločinačkom pothvatu” povezanom s Republikom Hrvatskom, potvrđuje i misao svetoga Augustina: “Ako nestane pravde, što su onda kraljevstva nego velika razbojstva?”. Joseph Joubert naglasit će: “Pravda bez moći, i moć bez pravde: koje li strašne nesreće!”. Pascal će dodati: “Pravda bez moći je nemoćna; moć bez pravde je tiranska.”.
General Praljak poslušao je glas svoje svijesti i savjesti po onoj Strossmayerovoj: “Bolje je za pravdu i istinu umrijeti nego proti njoj živjeti.” Svatko tko poznaje Slobodana Praljka, od vremena čapljinskog djetinjstva i širokobriješkog školovanja do izrastanja u uglednog zagrebačkog intelektualca i hrvatskog generala, složit će se s tim da je riječ o moralnom jablanu i da nije bez razloga nastala izreka: Gdje ima Praljka, tu nema zločina! I haaški tužitelji i suci dobro su znali kako je Praljak zbrinjavao izbjegle Bošnjake pred stvarnim agresorom, kako je pomagao i Srbe, kako se borio oko toga da Bošnjacima stigne humanitarna pomoć, a opet su mu po nečijem naputku haaški suci izrekli presudu koju nije mogao prihvatiti pa je svojim činom presudio i njima i njihovim nalogodavcima, a tako sebe i Hrvate oslobodio nepravedno nametnute krivnje, svrstavši se uz bok Zrinskog, Radića, Stepinca... Znao je reći kako su Hrvati jedini narod na svijetu koji pomaže svom ratnom protivniku! Najviše boli ta selektivnost Haaškog tribunala; jednima gledaju kroz prste, a druge propuštaju kroz šake. Bjelosvjetski krčmari (ne)pravde dobro znaju da je s područja pod nadzorom HVO-a iseljeno 50-ak tisuća Bošnjaka, a pod kontrolom Armije BiH više od 170.000 Hrvata! Oni dobro znaju da je RH skrbila o više od 700.000 izbjeglih Bošnjaka od stvarnog agresora, o tisućama ranjenih Bošnjaka, naoružavala Armiju BiH, spriječila genocid u Bihaću, veći i od onog u Srebrenici, a presuđuje joj se “udruženi zločinački pothvat”. A radi se o jednom od najvećih humanitarnih pothvata uopće. Bilo je zločina na sve strane, pa i među samim Bošnjacima, ali jedni su kažnjavani drakonski, a drugi su oslobađani odgovornosti i za najgnusnije zločine ili su im određivane male kazne za velike zločine.
Boli i to što u političkom Sarajevu rijetko tko želi priznati notornu činjenicu da bez HVO-a ne bi bilo BiH, da su Hrvatska i Amerika najzaslužniji za opstojnost Bošnjaka. Paraju im uši brojke koje govore o svekolikoj pomoći Hrvata Bošnjacima. A nezahvalnost spada među najveće ljudske mane. Haaška krivda završila je velikom pljuskom generala Praljka, a valja se nadati Božjoj pravdi. Valja iskoristiti sve pravne mehanizme za reviziju presude koja revidira povijest. Vjerujemo u državničke poteze političkog vrha RH i Hrvata u BiH. Valja onemogućiti one koji žele BiH kao malu YU, umjesto puta u EU. Nije nam ovih dana do šale, ali valja se prisjetiti dviju anegdota koje govore o dvije propale Jugoslavije. Jedan je ministar Kraljevine Jugoslavije pitao Gustava Krkleca kako se zove, a on mu se predstavio:
- G. Krklec.
- Imate li puno ime? – upita ministar.
- Bio sam Gustav, ali kako je kralj ukinuo Ustav, ostalo je samo G – objasnio mu je Gustav.
Tinu Ujeviću bilo je zabranjeno javno djelovanje od 1945. do 1950. godine pa kad su ga pitali od kada nema slobode javnog govora, odgovorio je:
- Od oslobođenja!
