Pelješki most generacijski je uspjeh, potvrda hrvatske samostalnosti i integriranosti u Europsku uniju. Mnogo je preduvjeta trebalo ispuniti za ovakav veliki građevinski pothvat, od onih političkih, vanjskopolitičkih, organizacijskih, financijskih do izvedbenih. Nije na tom putu sve uvijek bilo sjajno – dapače. Most je nerijetko bio zarobljen unutar hrvatskih političkih nesavršenosti, podmetanja i isključivosti. I umjesto da spaja dvije obale, kao što to mostovi čine od iskona, Pelješki je most unutar hrvatske političke paradigme obale činio još daljima. Ovoj Vladi i ovom resornom ministru mora se priznati da su posao odradili uspješno. Most je spojio Hrvatsku, doslovno, u fizičkom, ali i političkom te društvenom smislu. Posljednji istup ministra Butkovića u Večernjakovu Obzoru, u kojem titulira Pelješki most “nadstranačkim svehrvatskim projektom” navodi nas na to da s pravom pomislimo kako postajemo politički uključivo društvo. Odaslana poruka, mudra i samorazumljiva, pokušava odmah u začetku zatomiti staru hrvatsku političku navadu – ostrašćene rasprave političkih takmaca uz vječno svojatanje zasluga.
Druga mi se stvar također čini jako važnom. Iza mnogih hrvatskih građevinskih pothvata godinama su se vukli korupcijski repovi, neki zahvaljujući nesavršenosti pravosudnog sustava sve do danas nemaju svoj epilog. Stoga ne trebaju čuditi strahovi koji su se pojavljivali i u vezi s Pelješkim mostom. Nasreću, dima nema, pa se s pravom nadamo da neće biti ni vatre.
”Kineski most”, kako ga tituliraju neki HDZ-ovi oponenti, hrvatski je i europski. Hrvatski, jer smo pokazali da smo sposobni osmisliti i realizirati jedan ovako veliki pothvat, politički se za njega izboriti u Bruxellesu, anulirati pritiske iz Sarajeva i ispregovarati da europski megaprojekt grade Kinezi. Europski, jer je većim dijelom građen novcem EU na koji Hrvatska svojim članstvom ima pravo. Pelješki most, kao uostalom i financijska injekcija pristigla u koronakrizi, najopipljiviji su primjeri važnosti hrvatskog pripadanja europskoj obitelji, zajednici koja je, uza sve svoje slabosti, najbolji društveni i politički okvir nastao na ruševinama posljednjeg velikog svjetskog sukoba.
Zbog svega spomenutog ne pristajem uz kritike koje mi je neku večer iznio prijatelj, inače vrlo uspješan poslovni čovjek, kako mu smeta prekomjerna euforija oko Pelješkog mosta. Državama, a napose onima koje su tek nedavno stasale, trebaju simboli. Nešto oko čega će se okupljati slaveći svoju posebnost, izvrsnost, dominaciju. Pelješki most vrhunsko je graditeljsko i arhitektonsko dostignuće, to je svjetska priča neovisno o tome iz kojega kuta gledate. Riječ je o stvarnom simbolu Hrvatske, europske Hrvatske i njezina političkog, društvenog i ekonomskog razvoja.
