O uvijek atraktivnoj temi Crkvi i financijama, oglasio se uoči ovoga Uskrsa i mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, koji je na upit kolege Maria Juriča s NoveTV, zašto njegova nadbiskupija ne objavljuje javno financijska izvješća, odgovorio: "Kako ne? Objavljujemo svake godine. Ono što traži Ministarstvo (financija), to dajemo uvijek preko Hrvatske biskupske konferencije". A na potpitanje kolege Juriča zašto javno to ne objave, mons. Barišić veli kako nisu htjeli ići u medije, jer im to ništa ne bi značilo tj. da onaj koga to zanima i koga se to tiče sve zna.
I doista, mons. Barišić nije rekao ništa što nije istina. I posve je u pravu. Međutim, ipak se radi o informacijama koje bi trebale biti javne. Ni Crkva ni država s njima ne trče u javnost, ali bi javnosti morale biti dostupne. No, nisu. Zašto, može se samo nagađati. A loše je to što nisu, jer kod mrzitelja Crkve izazivaju neobuzdani bijes i divljanje svaki puta kada se ta tema spomene, premda u njoj nema ničega lošega i misterioznoga. Zato bi tu cijelu priču trebalo vrlo jednostavno demistificirati.
Sada je točno deset godina otkako smo u Večernjem listu prvi (i posljednji) put objavili taj financijski izvještaj Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Ministarstvu financija, kojega mons. Barišić spominje. Dobili smo ga službenim putem, na zahtjev Ministarstvu financija, pozivajući se na pravo dostupnosti informacija. I poslali su nam ga telefaksom. Bez velikih problema. Pod nazivom "Financijski izvještaj o primljenim i upotrijebljenim sredstvima iz državnog proračuna u 2010." ono je otkrilo kako se radilo o ukupnom iznosu od 265.203.112,01, koji je na račun HBK doznačavan u mjesečnim obrocima. Radi se, zapravo, o suhoparnom nabrajanju koliko je novca dobila koja biskupija i nadbiskupija u Hrvatskoj, odnosno sama HBK. Svaka stavka sadrži ukupni iznos za pojedinu nad/biskupiju i tri rubrike: uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, gradnja i uzdržavanje crkava i pastoralnih središta te karitativne djelatnosti. Za te namjene, naime, Crkva troši novac koji dobiva od države.
Tako se moglo vidjeti da je najveća Zagrebačka nadbiskupija dobila najviše novca (50,8 milijuna kuna), od kojih je 33,7 milijuna izdvojila za gradnju i uzdržavanje crkava, za karitativne djelatnosti otišlo je 3,7 milijuna kuna, a za kler i crkvene službenike 13,3 milijuna kuna. Zatim slijede po veličini ostale nadbiskupije i biskupije, pa je Đakovačko-osječka nadbiskupija dobila 26,3 milijuna kuna, Splitsko-makarska 22,4 milijuna kuna, Varaždinska 20, Sisačka 13,4 pa sve do Hvarske biskupije koja je dobila 4,9 te Križevačke eparhije 4,6 milijuna kuna. Po četiri milijuna kuna dobili su Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i Hrvatska unija viših redovničkih poglavarica, dok je za školovanje svećeničkih kandidata utrošeno 5,3 milijuna kuna, a HBK je dobila 14,5 milijuna kuna.
Nećeš ti misterija! Kada se vidi kamo je i kome koliko novca otišlo, onda se vidi da to nisu nikakvi basnoslovni iznosi, nego se radi o novcu kojim raspolažu manje i srednje tvrtke. A kada bi se radila usporedba s većinom ministarstava, onda bi se tek vidjelo kako je novac koji Crkva dobiva iz proračuna smiješan iz njihove perspektive. Dakako, u obzir bi trebalo uzeti i sve one tisuće udruga, koje muzu državni proračun, često radeći protiv same države i njezinih interesa.
Izvještaj koji smo dobili prije točno deset godina bio je prvi izvještaj kojega je HBK poslala Ministarstvu financija i to nakon što su do Kaptola došli prigovori da se to ne čini, premda se radi o zakonskoj obvezi svih proračunskih korisnika. I forma je zadovoljena.
Jednako tako mogla bi biti zadovoljena i znatiželja javnosti, koja najčešće ima pogrešnu sliku kako Crkva dobiva milijarde kuna iz države, kako u javnost plasiraju informacije crkvomrzci. Isti taj izvještaj koji je HBK poslala Ministarstvu financija mogao bi biti objavljen i na internetskim stranicama Hrvatske biskupske konferencije. Čak ako biskupi ne osjećaju potrebu da to trebaju činiti na svojim internetskim stranicama, HBK bi ovaj javni podatak mogla učiniti javnim. Dobrohotnost pitanja kolega Juriča s početka teksta otkriva da je to tako, a odgovor mons. Barišića također. S malim dodatkom da se to tiče i hrvatskih građana, a ne samo onih koji moraju znati tj. Ministarstva financija. Mnoge muke bi nestale kada bi taj podatak bio svima dostupan. Uostalom, kao i prije spomenutih deset godina i naše objave prvog izvješća. Nikome se ništa lošega nije desilo.
