Prva je pažljivo promatrala veliko pakiranje flomastera koje se prostiralo na stolu ispred nje. 'Kojeg odabrati?' bila je dilema. 
-    Možda ružičastog ? To mi je ionako omiljena boja! – naglas je razmišljala. 
-    Hm… lijepa je ali možda ti se neće dobro vidjeti na papiru… - oprezno sam sugerirala. 
-    Plavog? 
-    Pa može…
-    Ne, ne. Crveni! 
-    Može! Može crveni! – ovo sam rekla ne zato što sam bila toliko oduševljena kreativnošću njene ideje već zato što sam htjela da poslovično spora  Prva konačno odabere taj vražji flomaster. 
Na kraju je odabrala – ljubičasti. 

Poljupci i crteži 
Ne, nije bio u pitanju crtež već pismo fatalnom Splićaninu, vršnjaku kojeg je upoznala ovog ljeta, s kojim je provela nezaboravnih desetak dana dječje ljetne romanse i s kojim se sada već neko vrijeme revno dopisuje. 

Nisu to neka duga pisma, imaju najviše tri rečenice. On njoj napiše da je naučio voziti bicikl pa ona njemu odgovori da joj je drago i da je naučila plivati. On se pohvali da mu je stigla Zubić vila, pa ona njemu kaže da je stigla i njoj. On njoj pošalje veliki poljubac, ona njemu puno poljubaca… Uz nespretno napisana velika tiskana slova jedno drugo počaste i pokojim crtežom. 

Neki dan je poslala i svoje prvo pismo bliskoj prijateljici koja je nedavno s roditeljima i mlađom sestrom odselila u Njemačku. Kad mi se požalila da joj prijateljica jako nedostaje, upitala sam je:
-    A zašto joj ne bi pisala? Hoćeš li da tražim njenu mamu adresu preko Whatsappa? 
-    Da! Da! Da! 

Retro-romantično
Prijateljičina majka je oduševljeno pristala znajući da se njena djevojčica tek počinje privikavati na život u dalekoj zemlji u kojoj govore jezik kojeg još ne razumije. I tako je počelo i to dopisivanje… 

Da, i fatalni Splićanin i prijateljica iz Njemačke mogli bi se s mojom Prvom dopisivati putem nekakvog Whatsappa, Vibera ili Facebook Messengera. Mogli bi i komunicirati putem e-maila, Skypea, možda čak i Zooma… I da vam odmah kažem, ja nemam ništa protiv toga – dok god je uz suprugov ili moj nadzor. Nisam protivnica IT tehnologije per se, čak naprotiv. Mislim da ona predstavlja sastavni dio naših života i da je kao takvu treba prigrliti. Ali pisma… u njima ima nešto retro-romantično i zato se doista svaki put nasmiješim kad vidim Prvu kako se nadvija nad komadom papira i smišlja kojim riječima će ga popuniti. I kad mi uputi zabrinut pogled i pita me nešto poput:
-    Mama… daj mi za svaki slučaj reci, koliko on trbuščića ima slovo D? 

Sam čin pisanja pisma ima višestruku korist za dijete. 

Vježbaju čitati i pisati 
Sigurno ste odmah pogodili jednu – zahvaljujući pisanju pisama, djeca vježbaju čitanje i pisanje. Kad god Prvoj stigne pismo fatalnog Splićanina, puštam je da ga sama pročita. Da, išlo bi puno brže kad bih ja to uradila. Ali tada bi se izgubio onaj osjećaj ekskluzivnosti, da je BAŠ ONA bila ta koja je prva pročitala pismo koje je njoj namijenjeno… A i ne bi vježbala čitanje. Ovako malo sriče, pomuči se oko koje riječi ali u konačnici se osjeća dobro jer je sama uspjela pročitati pismo svog prijatelja s mora. 

Pisanje joj također još uvijek predstavlja svojevrsni napor i zato njena pisma, očekivano, nisu duga. Srećom, obožava sve vrste likovnih aktivnosti pa i stvaranju slova na papiru pristupa kao da su u pitanju crteži. Moja Prva zapravo ne piše slova. Ona ih crta. I zato je njoj crtež kojeg će ekskluzivno napraviti za fatalnog Splićanina jednak važan kao i rečenice koje mu je uputila u pismu. Sve to čini jednu zajedničku cjelinu gdje je cilj poručiti: 'Drag si mi i nedostaješ mi.' 

Dižu si samopouzdanje
Kad primi njegovo pismo zna da i ona nedostaje njemu. Da misli na nju. Da je se sjeća. I to sigurno dobro utječe na njeno samopouzdanje (hej, koja cura ne želi da je dečko smatra neodoljivom?). Porastu samopouzdanja doprinosi i spoznaja da svaki put piše bolje i čita tečnije. Kad mu je pisala prvo pismo, morala sam joj pomoći slovkati gotovo svaku riječ, a kod posljednjeg je sve slovkala sama. Vidljiv napredak jako ju je razveselio. 

Učenje strpljivosti 
Pisma djecu uče i strpljenju. To je ono što vam dopisivanje putem virtuale ne može omogućiti. Tamo odmah vidite je li druga strana primila poruku. Kvačica plave boje neumoljivo otkriva istinu.  I onda očekujete odgovor – po mogućnosti odmah. Ili barem negdje do kraja dana. Kada je virtuala u pitanju, nema tu onog višednevnog iščekivanja kada će se odgovor pojaviti u poštanskom sandučiću, kao kod dobrih starih pisama. Taj osjećaj kad dođem kući, iz torbice izvadim zapečaćenu omotnicu i pokažem je Prvoj koja danima prije strepi hoće li dobiti odgovor, a onda joj se lice ozari kad shvati da je čekanju došao kraj, neprocjenjiv je. Tada razumije – čekanje se isplatilo. 

Kontakt na daljinu je moguć 
Dopisivanje (pa i ono virtualno) pomaže djeci održavati kontakt na daljinu. Kada je gore spomenuta prijateljica odselila u Njemačku, Prva je bila jako tužna vjerujući kako više nikad neće moći  s njom komunicirati. Kad sam joj ukazala na više mogućnosti komunikacije na daljinu bila je oduševljena. Ipak, od svega joj se najviše dopala baš ideja pisanja pisma. Da, treba znati natipkati poruku na mobitelu, tabletu ili računalu, ali rukom ispisano pismo je nekako baš… njeno. Njen mali umjetnički rad prožet emocijama. I zato je ono posebno. 

Učenje o drugim kulturama
Čitajući pisma koja primaju djeca dobivaju uvid u tuđe živote. Zahvaljujući njima Prva tako, na primjer, doznaje da će fatalni Splićanin sljedeće ljeto opet doći na onu istu plažu gdje su se sreli. Da su mu roditelji skloni (ili prisiljeni?) tradicionalnim odlascima na ljetovanje uvijek na isto mjesto. Baš kao i mi. Eto… imamo nešto zajedničko s tim ljudima. 

Razmjena pisama može dati uvid i u tuđu, do tada nepoznatu kulturu. Ako se dopisivanje između Prve i  njene prijateljice u Njemačkoj nastavi, sigurna sam da će Prva putem tih pisama upoznati Njemačku. Naučit će kako funkcioniraju njihovi vrtići i škole te u kojim se aspektima razlikuju od hrvatskih. Doznat će u kojim igrama uživaju njemačka djeca, koje crtiće gledaju i kako provode slobodno vrijeme. Možda je prijateljica s vremenom nauči i koju njemačku riječ. A možda je i potakne da i sama nauči nešto više o Njemačkoj koja joj za sada još predstavlja samo poprilično apstraktan pojam… 

Stani iza svojih riječi 
Već sada joj pokušavam objasniti da kod pisanja pisama mora biti oprezna.
-    Jednom kad nešto napišeš, staviš u omotnicu i pošalješ, nema više povratka. Zato moraš dobro promisliti što ćeš napisati, a što ne. 

S virtualom je drugačije. Napišeš pa ako ti se ne sviđa jednostavno pobrišeš i napišeš ponovno – barem prije no što stisneš 'pošalji'. Ponovno napisati pismo, rukom, i nije tako lako, pogotovo ne ako si petogodišnja djevojčica koja tek uči pisati i kojoj je za pisanje dvije, tri rečenice potrebno i do pola sata. I zato ona jako pazi što će napisati i kako će to napisati. I to ne samo zato što želi da su slova dobro uobličena i da su razmaci među riječima pravilni već i zato što zna da svaka osoba mora biti spremna stati iza tih svojih riječi. Vjerovati u njih i biti dosljedna. Jer ništa toliko ne usrećuje i ništa toliko dušu ne razara kao riječi koje više ne možemo povući. 

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora