Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

D(r)ugi oproštaj s učiteljem košarke

26. rujna 2021. u 19:40 0 komentara 50 prikaza
dušan ivković

Ima tako ljudi koji ne moraju ništa reći, već samom pojavom, ulaskom u prostoriju izazovu strahopoštovanje, do mjere da se žamor učas pretvori u muk. Takva je pojava bio Dušan Ivković, za neke učitelj, za neke patrijarh košarke, a za one koji dugo pamte – nokauter s Crvenog krsta. Jer, odrastanje pedesetih u toj staroj četvrti u gradu koji je bio puno manji, a starosjediocima ljepši i šarmantniji nego danas, nije bila samo košarka već pomalo i boks, neizbježni susreti s “bandama Beograda”, druženja sa Zoranom Radmilovićem i strogi odgoj oca pčelara. Blizina dvorane prevagnula je na stranu košarke, a urođena inteligencija i gard da postane trener i prije navršenih 25, uz starijeg brata. Stari navijači Industromontaže i danas pamte traume od tog čuvenog Radničkog u jednim kvalifikacijama za Prvu ligu u krcatoj Kutiji šibica.

Upravo je za Zagreb vezan Ivkovićev uzlet u orbitu najvećih jugoslavenskih trenera, a što je tada ujedno bila ulaznica i za najveću svjetsku scenu. Mirko Novosel, čije je neslaganje s Krešom Ćosićem javnost moglo i uživo pratiti na otvorenim sjednicama najviših tijela košarkaškog saveza, progurao je ideju da Ćosićev pomoćnik povede silno talentiranu generaciju na Univerzijadi 1987. i nastavi dalje izbornički posao. U jednom dokumentarcu Ivković je otkrio i tko se jedini usprotivio: “Vi znate da sam ja Beograđanin i da imam puno prijatelja i poznanika... Bilo je nemoguće da ne saznam da je jedini glas protiv mene bio onaj iz košarkaške organizacije Beograda.” I cijela priča da Hrvat izgura Hrvata, a Srbi se usprotive “ustoličenju” Srbina osim o zajedničkoj točki mentaliteta više govori o onoj košarci nego o onoj zemlji.

Već dvije godine poslije pod Ivkovićevim vodstvom reprezentacija će na EP-u poput parnog valjka pregaziti sve suparnike i ti rani ljetni dani 1989. u Zagrebu bili su možda i posljednji trenutak zajedništva u zemlji koja je, za razliku od njene košarke, duže umirala. Jer, već dogodine je bio Buenos Aires i “slučaj zastava”. Znali su to i strani novinari pa je jedan Ivkovića pitao kako će voditi reprezentaciju punu raznih nacionalnosti kad su tenzije među njima svakim danom sve vidljivije, na što je dobio i prilično otvoren odgovor: “Ako vas baš zanima, ja sam Srbin i podržavam srpsku politiku. Ali mi smo ovdje zbog košarke, jedno tijelo, i na reprezentaciju se ništa sa strane ne smije odraziti.” Mnogo godina poslije sjetit će se u emisiji Ivana Ivanovića: “To navijanje, ta publika u Zagrebu...

To je bilo božanstveno. Mi smo poslije finala otišli na tadašnji Trg Republike, pjevao je popularni Kićo Slabinac. Mene su prijatelji, kao i uvijek, čekali da proslavimo u hotelu, a od te razdragane mase navijača ja se do jutra nisam uspio probiti.” Jer, živio je tih godina Zagreb košarkaški, a Dražen Petrović finale Eurobasketa igrao kao ekshibiciju. U obrani naslova opet ga je pogurao Mirko Novosel spriječivši da se i hrvatski igrači poput Slovenca Zdovca povuku iz reprezentacije u Rimu 1991. godine kad je JNA već krenula u krvavi pohod po Sloveniji i Hrvatskoj. U Zagreb je nakon rata prvi put, barem javno, došao 2003. s moskovskim CSKA koji je vratio iz zaborava na veliku europsku pozornicu. Završilo je 42 razlike protiv Cibone koja je te sezone recimo Barcelonu s Pešićem i Bodirogom ostavila na -17 u Draženovu domu.

Iza Ivkovića ostalo je more medalja koje i nije brojio, učenik koji ga je nadmašio po masi trofeja, jedna fenomenalna preporuka trenerima (“Ne idi tamo gdje je najjači tim ili gdje ćeš najviše zaraditi, nego tamo gdje možeš u tom trenutku najviše dati”) i brdo anegdota poput onih kako je Vladi Divcu, tada već velikoj zvijezdi Lakersa, na pripremama uletio u sobu kroz zatvorena vrata i zagrmio: “Svi su dolje na doručku, jedino tebe nema! Ja sam se za minutu popeo, pa se ti za toliko spusti ili se kupi u Beograd pa dalje. Samo pazi kojim ćeš ulicama prema aerodromu. A ovu ovdje odmah spakiraj!” Takvih je situacija, pa i pljuski, bilo napretek, a da će pravi igrač ipak najviše cijeniti autoritet, pokazala je ona poetska scena odlaska kad su ga njegovi učenici ponijeli na posljednje počivalište.

Posljednje godine proveo je među golubovima visokoletačima koje je cijeli život uzgajao te pomalo i sklonjen u stranu jer je u Beogradu ustao protiv rušenja Savamale, podržavao protestne šetnje protiv vlasti, kao i kandidate opozicije na izborima, pa možda i ne čudi da je umjesto u gradu u kojem je rođen i umro, oproštajnu utakmicu za života dobio ondje gdje je bio još veće božanstvo – u Ateni. Jer, logično, kako je netko napisao, kamo ćeš po malo demokracije nego u Atenu?

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.