Previše toga oko čovjeka nije po čovječjoj mjeri pa mu sve to uzima mjeru. Na brdovitom Balkanu puno toga nije po mjeri ni čovjeka ni nacija, a BiH je posebna priča. Sve je više toga novoga što čovjek ne može pratiti, ali i onoga staroga čega se ne može otarasiti. Evo, u trećem tisućljeću više se govori o mogućim i nemogućim ratovima nego što se govorilo u prethodna dva. Priča se i o novim mogućim sukobima na Balkanu, netko bi to ipak morao spriječiti. Možda na način duhovitog teksta “Tko je kome što” Marka Uvodića o tome kako je vojni obveznik pokušao izbjeći vojničku dužnost napisavši pismo ministru obrane. Prepričat ćemo sadržaj toga pisma: Štovani gospodine ministre obrane, dopustite mi da Vam objasnim svoju situaciju u nadi da ćete moći razumjeti moj slučaj. Trenutačno čekam poziv na odsluženje vojnog roka. Imam 23 godine, oženjen sam 44-godišnjom udovicom koja ima 24-godišnju kćer. S tom kćeri oženjen je moj otac. Oženivši kći moje žene, moj je otac postao i moj zet. U isto vrijeme, moja je žena punica mome ocu, a kći moje žene moja je maćeha. U siječnju moja žena i ja dobismo sina. To je dijete brat očeve žene, a zet moga oca. U isto vrijeme, to je dijete i moj stric jer je brat moje maćehe. U svibnju žena moga oca rodila je sina. To je dijete moj brat jer je sin moga oca. Dakle, ja sam brat svoga unuka, a s obzirom na to da je muž nečije majke i otac tog djeteta, ja sam otac ženine kćeri te brat njezina sina. Jasno je, dakle, da sam ja svoj vlastiti djed! Nadam se da sam sve jasno objasnio. Nadam se, gospodine ministre, da ćete me razriješiti dužnosti jer zakon nalaže da sinovi više od dvije generacije (dakle, djed, otac i unuk) ne smiju istodobno služiti vojsku. Hvala Vam na razumijevanju!
Nakon dva tjedna “razmatranja” uslijedio je odgovor. Vojni obveznik oslobođen je vojne obveze zbog kaotičnih odnosa unutar obitelji. Mnogo toga iz Uvodićeva teksta aktualno je i danas na širem političkom i društvenom planu. No, svejedno zvecka se oružjem i zveca plamenim jezicima.
Kao i u mnogo čemu drugomu, Bosna i Hercegovina je onako po strani. Jer se u državi dvaju entiteta i triju etniciteta sve manje uvažavaju notorne činjenice. Ne bude li ipak konačno Bosna i Hercegovina uvažavala činjenice, postavlja se ozbiljno pitanje može li BiH uopće biti činjenica. To su činjenice koje treba imati u vidu prilikom bilo kakva činjenja ili nečinjenja vezanog uz BiH.
Svjetski politički autoriteti koji mogu odlučiti o budućnosti BiH kažu da daytonski ustroj ne može funkcionirati, ali slažu se i oko toga da se u Dayton ne smije dirati. Čovjeku dođe da se smije. Što bi rekao A. G. Matoš: “Svaki nesklad je smiješan ukoliko nije tužan”. Da, bilo bi smiješno da nije toliko tužno i ružno. Daytonska država triju etniciteta i dvaju entiteta podsjeća na Fatinu reakciju kada je pošla na obuku za vozački ispit. Instruktor joj objasni da s dvije noge mora upravljati s tri papučice - za kočnicu, gas i kvačilo. Fata se nađe u čudu i konstatira:
- Pa kako mogu sa samo dvije noge upravljati s tri papučice?!
U posljednje vrijeme u medijima se jako puno govori o Istanbulskoj konvenciji, pravu žena i zaštiti žena od nasilja pa se nedovoljno čuje o pravu čitavog konstitutivnoga naroda, čiju polovinu čine žene, pravnom nasilju spram odluke Ustavnoga suda, koja tom narodu jamči legitimno predstavljanje u strukturama vlasti. Psihoanalitičar Sigmund Freud reče: “Ako tražite sreću za druge, naći ćete je i za sebe!”. No, brojni bosanskohercegovački unitaristi i unitaristički analitičari drže se sasvim suprotne teze – smatraju da samo tuđa politička nesreća njima donosi političku sreću. Ako svaka politička struktura samo na svoju stranu vesla, onda sve skupa podsjeća na – sisanje vesla!
E, takva BiH ne može u Europu. U toj BiH previše je na vlasti onih bez sluha za realnu politiku. Za mnoge političke dužnosnike i u svijetu može se reći kao za onog glazbenika koji je nakon 15 godina bavljenja glazbom shvatio da uopće nema sluha. No, bilo je kasno jer je već postao jako - popularan!
