S kakvim osjećajima Hrvati katolici u RS dočekuju Uskrs 2012?

Općenito je poznato da nažalost, i ove godine samo mali broj Hrvata katolika u RS dočekuje najveći kršćanski blagdan - Uskrs, jedva 5 % od onoga broja koji je taj isti blagdan dočekao prije 20 godina, tj. prije izbijanja rata u BiH. Čak manji broj katolika je ovoga Uskrsa na tom području nego što nas je bilo za Uskrs prije godinu dana, iz jednostavnog razloga što je priličan broj starijih vjernika umro, vrlo mali broj se rodio, a još manji broj od prognanih i izbjeglih se tijekom prošle godine uspio vratiti i ostati u svojim žžupama. Prema izvješćima župnika s terena i ove korizme je bila uobičajena praksa povećanog broja vjernika na nedjeljnim, pa i svakodnevnim misama te na omiljenoj pobožnosti Križnog puta. Mnogi su pristupili i sakramentu sv. ispovijedi. Zadnjih tjedana se i po opustošenim župama pročulo da bi se mogla ove godine dobiti materijalna pomoć za obnavljanje porušenih domova i gospodarstava, te je zamjetno veći broj izbjeglih i prognanih katolika nego ranijih godina dolazio na svoje ruševine, krčio ih i čistio te se prijavio i kod mene, a neki i kod entitetskog ministarstva za povratak. Probuđene su nove nade i neki novi optimizam je obuzeo i domaće malobrojne katolike, da će se njihova rodbina i susjedi konačno uspjeti vratiti u svoj rodni kraj, na svoju očevinu.
 
Hrvati su do sada obespravljeni na broje načine pa i oko donacija i pomoći za povratak. Očekujete li da će se na donatorskoj konferenciji koja se u BiH održava 24. travnja ta nepravda donekle ispraviti?

Naravno da to očekujem i ja i svi iole pošteni ljudi u ovoj zemlji koji dobro znaju da su hrvatski prognanici i izbjeglice dobili daleko najmanji dio pomoći za povratak i održivi ostanak. Rekli su mi to mnogi i tzv. „obični“ ljudi, kao i cijeli niz političara iz srpskog i bošnjačkog naroda. I oni su mišljenja da bi ovaj put konačno i domaćim Hrvatima povratnicima trebalo više pomoći i u obnovi domova i infrastrukture i u otvaranju radnih mjesta. Ali, i ovaj put će dobrano ta pomoć ovisiti o volji i zauzimanju predstavnika hrvatskog naroda. Prognanici iz druga dva naroda koji su se željeli vratiti i do sada su imali daleko zauzetije „svoje“ političare, nego što su ih imali oni iz hrvatskog naroda.
 
Dobra je vijest da se na stotine povratničkih obitelji želi vratiti u BiH. Vjerujete li da će ovo društvo omogućiti svima onima koji to žele i pravo na povratak na svoja prijeratna ognjišta?

Nažalost, iz dosadašnjeg bolnog iskustva teško mogu to vjerovati. Ima, doduše, u zadnje vrijeme utjecajnih političara i u RS koji javno kažu da nemaju ništa protiv povratka Hrvata i da će se osobno zauzeti da se što veći broj njih i vrati. Ali, do sada nisam susreo -- osim nekoliko časnih izuzetaka -- da bi se službeni predstavnici našeg političkog i društvenog života odlučno i učinkovito zauzimali za povratak svih onih, koji to godinama uzalud žele. Poznate su mi i rasprave na sudovima, gdje se povratnicima Hrvatima osporavalo i još uvijek osporava pravo na povratak, s obrazloženjem da „ovdje nije bilo rata niti ikakvog prisiljavanja na odlazak“. Da čovjeku pamet stane zbog takvog cinizma i to od strane advokata i sudaca! Ti se jadni, u svom dostojanstvu zgaženi i obespravljeni ljudi meni obraćaju za pomoć, jer ih sve poratne godine nitko ni od političara ni advokata, koje skupo plaćaju, ne uzimaju u zaštitu niti im omogućavaju pravo na njihovu rodnu kući i rodni kraj. Dokle god bude takve prakse i ponašanja, a čini se da je ona ozakonjena čak i potporom onih utjecajnih međunarodnih predstavnika, koji mi tvrde da su „Hrvati katolici dragovoljno otišli“, pa čak i „da su jedva čekali da budu protjerani“!!, neće ni izdaleka moći svi obespravljeni ostvariti svoje temeljno pravo na rodni kraj i svoju imovinu. Daj Bože, da to uspije barem većini koji to istinski žele!
 
Izdali ste knjigu o stanju katoličkih župa u BiH. U dva desetljeća -- od 1991. do 2011. -- nestala je gotovo polovica Hrvata. Je li svijet zabrinut zbog ovakvih alarmantnih podataka?

Koji bi to bio „svijet“ da bude zabrinut zbog ovakvih alarmantnih podataka? Kome je uopće stalo da Hrvati u Bosni -- kao svojoj domovini i dalje ostanu? Poznata nam je žalosna činjenica da do toga nije bilo stalo ni mnogobrojnim dosadašnjim službenim i tobožnjim političkim predstavnicima iz redova domicilnog hrvatskog naroda. Ali znam da je bilo mnogim političarima stalo da Hrvata više ne bude u Bosni! Na svoje sam uši slušao nekadašnjeg utjecajnog hrvatskog  političara iz Hercegovine g. Bendera, koji je na ovdašnjoj televiziji u čudu pitao: „Što radi još ovih nekoliko tisuća Hrvata u RS? Trebaju svi oni, zajedno s biskupom Komaricom napustiti teritorij RS, i nitko od Hrvata tu ne treba ostati!“ Kako da čovjek zbog takvih, duboko nehumanih stavova domaćeg političara ne bude tužžan, tim više, što dotičnog političara, koliko mi je poznato, nitko od njegovih kolega nije ni korigirao, a kamo li kritizirao! Bojim se da još ima takvih političara! Znam također, da je pojedinim predstavnicima „svijeta“, koji su određeno vrijeme u našoj zemlji „vedrili i oblačili“ -- na odlasku bilo -- prema njihovim vlastitim riječima -- „Žao što nisu uspjeli istjerati što veći broj Hrvata iz BiH“. E, tugo moja! Narod ispravno veli: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse.“ Imat ćemo onoliko budućnosti u svome zavičaju i u svojoj domovini za koliko se sami budemo izborili! Treba i svijetu uporno i jasno dokazivati da Hrvati moraju imati mogućnost -- pa i obvezu -- ostati u Bosni kao ravnopravan narod, a ne kao nacionalna manjina.
 
Nedavno je kardinal Bertone u svom pismu biskupima BiH i RH upozorio na ovaj problem. Je li Sveta Stolica ostala još jedina koja upozorava na teško stanje katolika u BiH?

- Svakako je jedna od veoma rijetkih, ako ne i jedina!
 Doista smo zahvalni Svetome Ocu Benediktu XVI. u čije je ime Državni tajnik Njegove Svetosti kardinal Bertone uputio ovo neuobičajeno „pismo--poruku“ u prigodi 14. zajedničkog zasjedanja BKBiH i HBK, koncem mjeseca siječnja ove godine. Ta poruka se odnosi ne samo na biskupe, nego i na političare -- domaće i međunarodne. Ozbiljnost i težina sadržaja pokazala se tim većom jer je sadržaj tog „pisma--poruke“ objavio i poluslužbeni vatikanski dnevnik „L\'Osservatore romano“ -- što nije uobičajena praksa.  I blaženi papa Ivan Pavao II. i sadašnji papa, zajedno sa svojim suradnicima, mnogo puta su ovih poratnih godina tražili od domaćih i međunarodnih dužnosnika da se omogući povratak i Hrvatima katolicima u Banjolučki kraj, u Bosansku Posavinu i u Srednju Bonu. Nažalost, ni sve te intervencije i zahtjevi, kao ni sva upozorenja, molbe i intervencije nas biskupa -- zajednički ili pojedinačno -- nisu naišle na ozbiljnije shvaćanje i uvažavanje, čak ni od strane nekih takozvanih „naših“. Osobno sam i tijekom prošlog mjeseca pokucao na cijeli niz vrata -- od naših domaćih, do susjedne Hrvatske, Austrije, Njemačke; Strasbourga i Bruxellesa s molbom da barem uzmu ozbiljno na razmatranje sadašnju papinu veliku zabrinutost za sudbinu hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u BiH. Iznosio sam i osobno mišljenje da bez bosanko-hercegovačkih Hrvata, a time i katolika u BiH, neće biti veće sloge i mira među druga dva naša susjedna naroda. A to znači da neće biti sloge  i trajnog mira ni u cijelom okruženju. Komu normalnom je stalo do novog rata na ovim prostorima? Gajim nadu da su me barem neki od mojih uvaženih sugovornika razumjeli i da će konačno podržati povratak i ostanak bosanskih Hrvata.
 
Uskoro se navršava devet godina od kako je Papa bio u Banjoj Luci. Koji su plodovi njegova posjeta?

Posjet najvećeg svjetskog mirotvorca našeg doba mome rodnom gradu bio je osobni papin dar ovdašnjim miroljubivim katolicima kao i svim ovdašnjim ljudima dobre volje. Bio je to i vrlo jaki „reflektor“ vjerodostojnosti i istinitosti papine univerzalne službe u korist čovjeka i njegova dostojanstva. Mnoge do tada uvriježene predrasude naših susjeda prama Papi i papinstvu otklonjene su zahvaljujući cijelom nizu pozitivnih medijskih priloga o papi i Svetoj Stolici na domaćim RTV postajama i tiskovinama. Svi mirotvorci i ljudi spremni na praštanje i pomirenje dobili su tadašnjim papinim snažnim porukama jaku podršku da ustraju. -- Jedan meni osobno dragi plod papina pohoda -- osim uzdizanja našeg Banjolučanina Ivana Merza na čast oltara -- jest i lijepi „dar“ tadašnjih entitetskih vlasti papi. Naime, ja sam ih zamolio da kao „poklon“ papi -- vrate Katoličkoj Crkvi u Banjoj Luci na korištenje barem nešto od oduzete imovine. Vratili su zgradu škole Sestara Milosrdnica uz njihov samostan i mi smo ju uspjeli obnoviti proseći po svijetu te otvorili u njoj opću gimnaziju Katoličkog školskog centara „Bl. Ivan Merz“, koju danas pohađa više od ¾  nekatoličke djece. Bogu hvala i hvala nezaboravnome, dragom papi Blaženiku!
 
Među mnogim ubijenim ili nestalim civilima u ratu ima i svećenika. O njihovom likvidiranju i kidnapiranju nikada se nije saznala prava istina. Ima li kakvih pomaka u tim istragama?

Nažalost nema, unatoč mnogim mojim nastojanjima kod nadležnih dužnosnika i institucija. Ovdašnji ubijeni i kidnapirani Hrvati, pa tako i moji svećenici -- ne pripadaju niti u jednu meni poznatu do sada provođenu temeljitu i objektivnu istragu o ratnim zločinima. Bošnjaci traže pripadnike svog naroda, Srbi svoga, a mi smo, čini se, otpisani i od domaćih i međunarodnih „tražitelja“ Samo jedan primjer ću navesti. Za koja dva mjeseca, 16. lipnja navršit će se punih 20 godina od nasilnog odvođenja župnika Ratka Grgića iz njegove župne kuće u Novoj Topoli kod Gradiške. Unatoč mojim mnogobrojnim pismenim i još mnogobrojnim usmenim traženjima da nam se omogući njegove posmrtne ostatke dostojno sahraniti u našu svećeničku grobnicu -- oni koji dobro znaju gdje je on -- ne žele nam to omogućiti. Što da činim i kome da se obratim da budem konačno uslišan? Ni jednom dosadašnjem entitetskom ni državnom tužitelju nije ni palo na pamet da podigne optužnicu protiv ubijanja i spaljivanja župnika Luke Filipa Lukende i časne sestre Cecilije Grgić u župi Presnače na periferiji Banje. -- Što da vam dalje  nabrajam slične primjere i uzaludna moja nastojana! -- Još uvijek nije prestalo ubijanje istine i pravde, a praštanje i pomirenje, koje ustrajno propagiramo, kao nezaobilazni preduvjet za sigurnu i čovjeka dostojnu budućnost ove zemlje i regije -- kao da nisu poželjni! Šteta, -- i to ne samo za nas katolike u ovoj zemlji!
 
Kako gledate na pomoć Hrvatske Hrvatima u Bosni i Hercegovini i skorašnji ulazak Hrvatske u EU?

Pomoć -- osobito materijalna, koju je Hrvatska upućivala Hrvatima u BiH bila je sigurno dragocjena, poglavito onim Hrvatima koji su uspjeli ostati u većem broju na svojim ognjištima. A to je bilo uglavnom područje većinski hrvatskih županija. Za povratak prognanih Hrvata prema tvrdnjama službenih dužnosnika -- ta je pomoć godinama iznosila tek nekoliko postotaka od poslane pomoći u BiH. Za veći i učinkovitiji vid pomoći kroz razrađenu strategiju -- osobito za obnovu domova, infrastrukture i otvaranje radnih mjesta vlasti RH do sada nisu nažalost mnogo učinile, uglavnom se ispričavajući -- barem meni -- da „ne smiju zbog Europske unije“, koja bi ih -- navodno -- zbog toga mogla kazniti. Sada te bojazni više nema, a od nedavno ustanovljeno zasebno tijelo pri Vladi RH za Hrvate izvan Hrvatske trebalo bi čim prije napraviti dobru strategiju utemeljenu na maksimalno objektivnim činjenicama glede stanja ovdašnje hrvatske populacije  i onda ciljano i svrsishodno pružati raznovrsnu pomoć: političku, znanstvenu, gospodarsku, obrazovnu, kulturnu i  drugu. Ulaskom u EU Hrvatska će moći daleko učinkovitije utjecati i na ponašanje EU članica prema Hrvatima u BiH i njihovom konstruktivnom doprinosu i obvezi na cjelokupni napredak naše zemlje. Poznato mi je da je cijeli niz zemalja iz Europe, pa čak i sa drugih kontinenata zainteresiran da uđe sa svojim projektima u BiH, a neke su već ušle. Smatram i legitimnim i nužnim da i Hrvatska daleko odlučnije i konkretnije slijedi njihov primjer, a ima za to mnoge pogodnosti, veće nego mnoge druge zainteresirane zemlje.
 
Kada se prisjećate svojih Uskrsa iz djetinjstva, koje Vam se  slike najčešće vraćaju?

Kao i sva djeca, radovali smo se ovom dragom blagdanu, koji je bio s nekim posebnostima. Sjećam se „strogog posta“ na Veliki petak i na Veliku subotu, kada smo jeli samo malo, a obvezno smo morali ići po livadama naći lišće maslačka, koje smo nazivali „zelje“, koje bi mama, zajedno s koprivama, specijalno spremila za ukusno jelo. Za Uskrs je bilo pripremano posebno jelo -- pamtim specijalno ispečen kruh od najfinijeg brašna, zatim šunku, jaja, mladi luk, sol, -- sve se to nazivalo „posvećenje“ -- jer ga se nosilo na Veliku subotu u crkvu na blagoslov.  Jeli smo to blagoslovljeno jelo na Uskrs ujutro, nakon što bismo svaki izmolili Vjerovanje i Očenaš. Posebna dragost za nas djecu bio je odlazak u crkvu na svetu misu, jer su roditelji nastojali za Uskrs svakome od nas, a bilo nas je devetero djece -- kupiti nove bilo cipelice, hlače, košulju ili haljinu. Sjećam se osobito rado radosnih uskrsnih pjesama koje je pokojni otac redovito započinjao na kraju doručka i ručka, a mi svi prihvaćali i zajedno pjevali.
Posebna radost za nas djecu bila su obojena jaja -- kokošja ili guščja, jer smo imali puno gusaka. Kod obveznog „tucanja“ jajima „pobjednik“ bi dobio razbijeno jaje, ali smo ga redovito onda zajednički pojeli.
Bila su to za nas djecu lijepa, bezbrižna vremena, kojih se rado sjećam. Želio bih da i današnja djeca nose kroz život drage i lijepe uspomene na „uskršnja“ događanja u svojim obiteljima.
 
Koja bi bila Vaša ovogodišnja uskršnja poruka?

Radi nas ljudi i radi naše vječne sreće Sin Božji, Isus Krist je umro i uskrsnuo te sada vlada svim životima. I nama, koji u njega vjerujemo valja kroz patnju i smrt stići do sretnog vječnog života. Zato dovikujem svima: Samo hrabro i ustrajno naprijed, s uskrslim Kristom živimo kao već uskrsli ljudi! Aleluja.

Nekretninska kriza stigla do Slovenije, sivi oblaci idu prema Hrvatskoj