Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Svijet

Ibanez: Mogao sam pljačkati, ali sada otvaram pučku kuhinju

Kad nam je, kao klincima, trener rekao da ćemo u slučaju pobjede dobiti sendvič i coca-colu, letjeli smo terenom !
02. listopada 2011. u 11:00 0 komentara 661 prikaza
'24.09.2011., Zagreb - Akcija ciscenja i uredjenja pothodnika izmedju Utrina i Zaprudja u organizaciji Radio Antene. Akciji su se pridruzili brojni gradjani te poznate osobe, nogometasi GNK Dinamo, ko
Foto: 'Zeljko Lukunic/PIXSELL'
Pogledajte galeriju 1/5

Iako mu je glava više zaokupljena nastavkom nogometne karijere, plaćom u Dinamu ili mogućim transferom, Luis Ibanez nije zaboravio svoju Argentinu. I premda mu je djevojka Mateja Alegić Zagrepčanka, kvart u kojem je živio kao klinac, u kojem mu i danas živi majka s tri sestre, ostao je dio njega. U tom dijelu Buenos Airesa namjerava otvoriti pučku kuhinju!

– Ta kuhinja zapravo već postoji, drži je jedna obitelj, muž i žena. On je bio predsjednik tog malog kluba u kojem sam igrao. Dolazio sam igrati za njih i, kad sam već postao igrač Boca Juniorsa, u subotu bih igrao za Bocu, u nedjelju za njih. Ti su ljudi pomagali onima koji nemaju novca. Riječ je o jednom malom kvartu u kojem sam bio s tatom i u kojem je u krugu od 400 metara strašno puno siromašnih koji nemaju što jesti. Ta je obitelj izgradila kuću uz nogometni teren kako bi djeca koja igraju barem jednom dnevno imala što jesti – pričao je Ibanez, koji je već pomagao tim ljudima kako bi se ta kuhinja održala.

– Čim sam otišao u Boca Juniors, našao sam sponzora koji im je neko vrijeme novčano pomagao. I otkako sam došao u Dinamo pomažem, kad dođem, donesem novac ili za oko 3000 eura kupim raznih namirnica kako bi ljudi ondje mogli jesti. Pa znam odnijeti lopte, svoje rabljene kopačke koje onda prodaju na tomboli kako bi skupili što više novca...

Otac mi čisti i kuha...

Ibanez ima u planu potpuno preuzeti tu kuhinju kako se ne bi ugasila, planira uložiti svoj novac ne bi li pomogao tamošnjoj djeci, želi srediti i nogometni teren.

– Želim da to bude na moje ime, želim to raditi jer sam i ja kao klinac puno bio tamo, igrao, ali se i hranio kad mi je tata po cijeli dan radio. I teško mi je uvijek bilo gledati kako ljudi tamo dolaze, a nemaju za jesti, nemaju ni japanke na nogama. Vjerujem da bih za šest mjeseci mogao postati vlasnik.

Koliko bi vas to mjesečno stajalo?

– Paaa, ne bih to mogao sam, moram naći sponzore, pomoć, jer treba oko pet tisuća eura mjesečno.

Koliko ljudi tamo dnevno dolazi?

– Sad je 25 klinaca, prije je bilo više. Za to treba platiti dvije kuharice, hranu. A želio bih da ne bude samo jedan obrok dnevno, uz ručak bih želio davati i poslijepodnevnu užinu. Da imam više novca, odem li u još veći klub, onda bih uveo i večeru. Napravio bih kamp, trebalo bi ga ograditi. I ne samo nogometni teren, već bih nešto napravio da mogu dolaziti i curice. Imam mnogo ideja jer ima mnogo ljudi koji doista nemaju ništa.

Jeste li i vi bili siromašni?

– Uvijek sam, hvala Bogu, imao za jesti. A ondje sam objedovao samo kad je tata radio.

Mama i tata dugo nisu zajedno?

– Otkako sam imao godinu dana.

Tata vam je sad u Zagrebu.

– Često dođe na nekoliko mjeseci, pa ode u Argentinu, pa opet dođe, šest mjeseci godišnje sigurno je u Zagrebu. I puno mi pomaže, skuha mi, čisti, kao i Mateja. Već ima i svoj omiljeni kafić, svi ga ovdje znaju, jako mu se sviđa u Zagrebu. Nešto malo je naučio i hrvatski, ali snalazi se rukama.

Otkud želja za humanitarnim radom?

– Proživio sam sve to, vidio sam kako je siromašnima. I kad imam, zašto ne bih pomogao. Gledajte, dođem tamo i prije utakmice djeca dojure ranije da bi iz jedne velike posude zagrabili 'nesquik', to im je bilo kao da su dobili ne znam što! Kad smo znali igrati utakmice, trener bi za pobjedu obećao coca-colu i sendvič. Jurili smo zbog toga kao da igramo za Real! Meni je taj klub pomogao u životu, dao mi je sve, u njega sam išao kad sam imao tri-četiri godine, sad ja želim pomoći klubu.

Ibanez je tako u Zagrebu na ulici pronašao napuštenog psa i donio ga kući sa željom da ga udomi. Tu je nastradao njegov tast Darko jer je za udomljavanje oglasio tastov mobitel.

– Bilo bi ga je žao. Znate, u Zagrebu se ne vidi siromaštvo kao u Buenos Airesu. Ovdje idem u trgovinu i vidim Romkinju kako bosa prosi i, kad joj dam nešto, ljudi me pitaju zašto. Pa i oni su ljudi, ljudi koji nemaju, i meni je to normalno jer je u Argentini na ulicama mnogo sirotinje. I meni nije teško priznati siromaštvo, nisam ni ja imao puno. Ovo što imam nisam opljačkao, a mogao sam i tako živjeti. Neki prijatelji u Argentini stavili su mi pištolj na stol i rekli da ga uzmem, da idemo pljačkati! Nisam želio, nije to za mene. Proveo sam i ja dosta vremena na ulicama, prodavao svašta, čarape primjerice, nije me to sram reći.

Cijene kuće kao u Zagrebu

Ibanezovu mamu i tri sestre nedavno je opljačkao provalnik naoružan nožem, provalio je u pet sati ujutro i odnio sve što je mogao, laptop, kameru... Jeste li ih preselili?

– Nisam, skupo mi je to. Ali stavio sam kamere oko cijele kuće i alarm koji se upali čim netko nepozvan pomoli nos, zvoni izravno u policiji. Bit će tako dok ne kupim novu kuću, ali jako je skupo u tom dijelu grada gdje bih ja želio.

Skuplje nego u Hrvatskoj?

– Tako negdje, kao veliki stan u dobrom dijelu grada, oko 400.000 eura.

To su vam dvije godišnje plaće, možda vam gazda Zdravko Mamić 'podeblja' ugovor.

– A, neće... Možda i bi da hoću potpisati novi ugovor na tko zna koliko godina. Ali neću – veli Ibanez, kojem je i tijekom razgovora stalno zvonio mobitel, zovu menadžeri i nude mu razne klubove.

– Ne vjerujem nikome. Jedan veli da je menadžer Karima Benzeme, pa Alvesov, da ima klub za mene, kaže među deset najboljih na svijetu..., takvih poziva imam koliko hoćeš, ali ništa konkretno, puste priče. Evo, zvao je i jedan koji veli da je menadžer Vahida Halilhodžića!

Ibanez je gotovo redovni član delegacije Dinama kad treba odraditi neku akciju, bojiti pothodnike, igrati nogomet s djecom, ići u posjet u bolnice i vrtiće.

– Pitao sam u klubu zašto uvijek ja. Kažu da me ljudi žele. Onda ne mogu reći ne, a zapravo mi je to i lijepo. I lijepo mi je otići bilo gdje u Zagrebu, čist je i to mi je super, bojenje pothodnika u Zapruđu baš mi se svidjelo. A Zagreb je zapravo malen, kao moja četvrt u Moreno u Buenos Airesu.

Preuzeto sa www.vecernji.hr

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.