Nadati je se da se nalazimo u trećem činu daytonske tragedije ili, kako jedan političar nedavno reče, na početku raspleta. Teško je reći kojim pravcem će njegovi autori odlučiti krenuti, odnosno kamo će usmjeriti ključne političke igrače u BiH. No, ako je suditi po dosadašnjem odnosu i ‘reformama’ koje su provedene, država se i dalje nalazi zamrznuta u vremenu koje nije rat niti mir, a još manje pravedan mir.
Dayton unio nepravdu
Zbog toga će zemlji zasigurno još uvijek trebati tutori ili protektori. Dayton je definitivno unio nepravdu kao mjerilo vrijednosti u Bosni i Hercegovini. Postalo je normalno da se nagradi zločin, kazni žrtva. Još je gore to što je cijeli jedan narod stavljen u podređen položaj, a 15 godina traje njegovo sustavno slabljenje. Kada se, međutim, danas osvrne na to što je potpisano u Daytonu, odnosno u Washingtonu pri uspostavi Federacije koja je postala sastavni dio državne zajednice Bosne i Hercegovine, onda je posve jasno kako su duh i slovo Daytona stalno narušavani, a da za to najteži rušitelji uopće nisu kažnjavani nego se obično strogoća trenirala na najslabijima. Još od vremena rata međunarodna zajednica se prema BiH postavila po stereotipima koji su utvrđeni u ratu.
Točno se zna tko su ‘bad guys’, a tko ‘good guys’. Tako su i sve dosadašnje puzajuće izmjene Daytona zemlju još više dijelile, a niti promjene nisu pratile dosljedno ovu. Sve ozbiljnija istraživanja javnosti i danas pokazuju točno ono što je vrijedilo i 1990. Golema većina Srba i dalje smatra da nema ništa važnije od Republike Srpske, a BiH doživljavaju kao usputnu autobusnu postaju. Bošnjačke političke elite i najveći dio javnosti pravi pak pogreške kakve su Jugoslaviju odvele u krvavi raspad. Hrvati, najmanji, bez vanjskog utjecaja i bolno rascjepkani uglavnom su se kretali maticom potrebe ostvarenja institucionalne i stvarne jednakosti. Zbog te upornosti su počesto bili i na sudištima kao iz duge mračne noći proteklog političkog i državnog sustava.
No, iako generalno odbijaju prihvatiti Dayton kao pravilo, jedini Hrvati, ili bolje reći oni koji su ostali na svojim ognjištima na većinskim hrvatskim područjima bi, što je opet apsurdno zbog 300.000 zemljaka koji su morali pobjeći pred plamtećim ognjem rata koji je ozakonio upravo nepravedni sporazum, trebali biti najglasniji zagovornici da se u praksi poštuju određeni principi utvrđeni nakon 20-dnevnih iscrpljujućih pregovora u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright Patterson Dayton, Ohio. Naime, zaustavljanje rata je uključivalo mnogo kompromisa, a jedan od njih bio je i biranje legitimnih narodnih predstavnika te zaštita kolektivnih prava.
U tome dijelu apsolutno se rušenjem duha i slova Daytona mogu ocijeniti potezi dijela samozvane građanske političke opcije, a ustvari bošnjačkih nacionalista da po sustavu većine biraju malobrojnijima dužnosnike u vlasti. To je razlog zašto je u bivšoj Jugoslaviji izbio rat, zbog čega se u srcu Europe dogodila najteža petogodišnja kalvarija nakon II. svjetskog rata. Takva praksa proste demokracije u višenacionalnoj zajednici u kojoj nije riješeno nacionalno pitanje danas se ponavlja u Bosni i Hercegovini. Ovo stanje se opasno podgrijava do granice usijanja. Ulje na vatru dolili su predstavnici međunarodne uprave u BiH 2000. kako bi, pokazalo se godinama kasnije, ali i na posljednjim izborima omogućili većinskim Bošnjacima da imaju jednako toliko vlasti koliko danas imaju Srbi u entitetu zvanom Republika Srpska.
Konstitutivnost floskula
Konstitutivnost naroda postala je maglovita floskula koja je uporabljena kako bi se opravdalo obespravljivanje malobrojnijih naroda. Pojednostavljeno, uklonjena je posljednja brana institucionalne zaštite Hrvata koji su dotada mogli blokirati svaku odluku važnu po vitalni nacionalni interes. Hrvatima drugi biraju predstavnike, gotovo je postalo nevažno hoće li netko od hrvatskih stranaka izaći na izbore.
Cilj je očito da oni prema ovoj matrici neće moći artikulirati svoje narodne interese. Otada bošnjačka politika je na štetu svih građana, a napose Hrvata koristila mogućnost majorizacije. To se prije svega očituje u izbornim procesima, stalnim nadglasavanjem Hrvata u entitetskim vladama što dovodi do golemih frustracija kod ovoga naroda. Do kojega se apsurda provodi ‘demokracija’, govori podatak da se u ‘višem interesu’ Hrvatima ne dopušta niti uspostava zasebnog RTV kanala na hrvatskom jeziku.
Zbog toga reforma Daytona koja se najavljuje u predstojećoj godini mora uvažiti činjenicu da je BiH zajednica tri ravnopravna naroda koji čine više od 90 posto građana. Ne bude li tako, eksperiment iz Daytona će unatoč šminkanju njegovih autora i skrbnika doživjeti teški fijasko. Nismo daleko od toga.
