Veleposlanik RH u BiH je nakon posjeta predsjednika Ive Josipovića, oko čijih se izjava podijelila hrvatska i javnost u BiH, iskazao zadovoljstvo svim porukama i cjelinom posjeta. Iskusni diplomat Staničić, za razliku od uvriježenih stajališta, ipak ističe da hrvatska vlast nikada nije bila jedinstvenija u pogledu BiH, njezina budućeg uređenja i položaja triju naroda, napose Hrvata.
Oprostite, no već u prvome pitanju bit ću nediplomatičan i pitati Vas za komentar istupa hrvatskog predsjednika u Parlamentu koji je podijelio javnost kako u Hrvatskoj, tako i u BiH te ukupan dojam prvog posjeta ovoj zemlji?
Ja, za razliku od Vas, moram biti „diplomatičan“, to mi je i u opisu radnog mjesta. Naravno da kao predstavnik države ne mogu komentirati govor predsjednika, kao ni reakcije na njega. A što se ukupnog dojma tiče, on je više nego povoljan. Vrlo je povoljno primljena činjenica da hrvatski predsjednik dolazi u službeni posjetu BiH na samom početku svoga mandata, a vrlo su povoljno primljeni svi dijelovi programa posjeta – sadržajni razgovori s Predsjedništvom BiH, posjet Parlamentu, susret s prvim ljudima Katoličke crkve i Međureligijskim vijećem, polaganje vijenca stradaloj djeci Sarajeva, odavanje počasti žrtvama u Ahmićima i Križančevu Selu, susret s hrvatskim čelnicima iz središnje Bosne i Republike Srpske, kao i svi dijelovi predsjednikova posjeta Mostaru – susret s gradonačelnikom Bešlićem i članovima Gradskog vijeća, razgovor s predstavnicima stranaka u Generalnom konzulatu, sudjelovanje u svečanosti otvaranja Mostarskog proljeća… Mnogo toga se tijekom ovoga posjeta dogodilo prvi put ili prvi put nakon 13 godina…
Vi ste službeni predstavnik RH u BiH, a hrvatska se Vlada i predsjednik sada razilaze oko tema ‘podjela BiH’. Koliko Vam ta činjenica sada otežava rad ili pak to izlazi iz domene veleposlanikovih poslova?
Pa, ja tumačim stvari bitno drukčije od medija i mogu reći nešto sasvim drugo. Nikada predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske nisu bili jedinstveniji kada je riječ o bilo kojem pitanju koje se tiče odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Uostalom, predsjednik je tijekom posjeta višekratno ukazivao na napore koje premijerka, gospođa Kosor, i Vlada poduzimaju u odnosu na BiH, ali i na činjenicu da, kako je rekao, nema relevantnog političkog čimbenika u Hrvatskoj koji bi o Bosni i Hercegovini razmišljao drugačije od Vlade i predsjednika. Usporedite to s porukama koje je predsjednica Vlade RH upućivala prije toga, tijekom nedavnog službenog posjeta predsjedatelja Vijeća ministara BiH gospodina Nikole Špirića Hrvatskoj i razumjet ćete o čemu govorim. Naravno da je i veleposlaniku kod takvog strategijskog suglasja lako raditi njegov posao.
Poruke prijateljstva
I u Pečuhu, a prije toga u Opatiji predsjednici Hrvatske i Srbije su razgovarali i o stanju u BiH. Što to znači, trebaju li bošnjačke vlasti u BiH zbog toga biti nervozne?
Ne, naravno. Upravo suprotno. To znači da predsjednici, zajedno s vladama, poduzimaju napore kako bi unaprijedili razinu odnosa. Prvo, naravno, bilateralnih, jer je zastoj trajao predugo, a onda i odnose sa susjedima. Jasno je da odnosi Hrvatske i Srbije utječu i na odnose u regiji, a na poseban način na BiH. Zajednička, bezrezervna potpora Bosni i Hercegovini mogla bi se pokazati izuzetno značajnom za stabilizaciju prilika u zemlji i napredak na putu euroatlantskih integracija.
Sveti Otac je nedavno priupitao hrvatsku premijerku o odnosu prema Hrvatima i stanju u ovoj državi. Čini li Zagreb dovoljno diplomatskih napora kako bi podržao najmalobrojniju zajednicu u njihovim političkim zahtjevima?
Sveti Otac i vatikanska diplomacija posvećuju veliku pozornost stanju u BiH, a prirodno je da posebno brinu za katolike, tj. Hrvate u BiH. Razgovor predsjednice Vlade RH gospođe Kosor sa Svetim Ocem, između ostalog, o Hrvatima BiH tumačimo i kao izraz priznanja za velike i raznovrsne napore koje hrvatske vlasti poduzimaju kako bi se unaprijedio položaj Hrvata u BiH. Sa Svetom Stolicom Hrvatska o tome podrobno razmjenjuje informacije na svim razinama uključivo, naravno, i diplomatske predstavnike u BiH. Hrvatska čini mnogo napora, ne samo diplomatskih, kako bi Hrvati zadržali svoja prava zajamčena Ustavom i sačuvali svoj položaj jednakopravnog političkog čimbenika u BiH. Mnogo toga nije i neće biti u medijima, a o mnogo čemu možda mogu bolje svjedočiti drugi, među ostalima i vatikanska diplomacija.
Kako gledate na odnose Mostara i Zagreba koji su počesto ‘toplo-hladno’ i ovise u značajnoj mjeri o stanju političke ‘prisnosti’ vladajućih hrvatskih stranaka?
Nisam siguran da Vaše pitanje dobro odražava stvarnost. Možda je neprimjerena usporedba, ali to mi zvuči kao da pokušavamo jednoznačno vrednovati političke odnose Europe i Azije. Moje protupitanje je – na koje ili čije odnose mislite - koga u Mostaru s kim u Zagrebu? I – možda je dio problema u tome što se o Hrvatima u BiH zna razmišljati kroz prizmu Mostara. A Hrvata, naravno, ima i izvan Mostara, i to mnogo, s potrebama i problemima koji nisu uvijek identični Hrvatima Hercegovine. Od ostvarivanja neovisnosti Hrvatske i BiH bilo je tu vrlo različitih odnosa, a nisam siguran da za zatopljenja ili zahlađenja treba tražiti razloge samo u odnosima hrvatskih političkih stranaka i/ili čimbenika. Uostalom, za današnjicu je to pitanje irelevantno, jer čelnici Republike Hrvatske, i države i stranaka, o odnosu s BiH i Hrvatima u BiH misle jednako.
Ali Hrvatska je potpisnica Daytona i u odnosima prema Hrvatima u BiH imali smo jedno vrijeme snažnu intervenciju prema politici Hrvata, a onda drastičan zaokret. Kako u tome svjetlu gledate na ulogu predsjednika Ive Josipovića?
Nema – ali. Ako je to i bilo tako kako kažete, za komentar ćete morati pitati tada aktivne sudionike političke scene u BiH i u Hrvatskoj. A kao netko tko može prilično objektivno gledati na ta vremena, jer nisam bio niti jesam stranački angažiran, mislim da je moguće naći razloge, pa i razumjeti mijenjanje politike ili zaokrete, kako ih nazivate. Hrvatskoj i hrvatskim političarima Hrvati u BiH su vrlo važni, ali i obratno. Taj je odnos pun interesa, uključivo i nacionalne interese, višestrukih i raznolikih veza, ali i emocija. Jednostavno rečeno, u tom odnosu se i za jednu i za drugu stranu može reći da joj je stalo, i to jako stalo. A kada je to tako, rezultat može biti i višak ljubavi, ali i višak ljutnje. I na ovom mjestu ću ponoviti kako se ne mogu složiti da za „odnose Zagreba i Mostara“, kako Vi kažete, valja tražiti „odgovornost“ samo u Zagrebu.
Zagreb uporno upozorava da ne postoji jasan dogovor hrvatskih stranaka u BiH koji bi zagovarali na međunarodnoj sceni. Ako je to tako, bi li, primjerice, službeni Zagreb podržao takve ustavne promjene s četiri federalne republike od kojih bi jedna bila većinska hrvatska, kada bi se kreševska šestorka i drugi čimbenici oko toga usuglasili?
Kontraproduktivno je spekulirati o ovakvom ili onakvom obliku ustavnog uređenja. Mnogo puta je rečeno da će Zagreb poduprijeti svaki konstruktivan dogovor hrvatskih političkih čimbenika u BiH, ako on polazi od principa konstitutivnosti i jednakopravnosti pripadnika hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH.
Ustavna reforma i izbori
Čini se da u međunarodnoj zajednici sada postoji malo zainteresiranosti da se ozbiljnije posveti rješenju ustrojstva zemlje, što je ključni problem BiH. Mislite li da ima unutarnjih snaga koje bi bile u stanju pokrenuti ovo pitanje nakon izbora?
Siguran sam da postoje i unutarnje snage, ali i da međunarodna zajednica neće odustati od BiH. Iako se i na ovom mjestu može postaviti pitanje – na što se misli kada se kaže „međunarodna zajednica“, uvjeren sam da svi najvažniji čimbenici znaju da postoji potreba ulaganja dodatnih napora, posebice oko ustavnih promjena. Nadam se da postoji svijest o tome da ti napori mogu biti konstruktivni jedino ako budu uravnoteženi. Uravnoteženi će biti ako polaze od temeljnog principa jednakopravnosti konstitutivnih naroda i ako se na njemu gradi cijeli sustav. Ako to ne bude slučaj, zadire se u definiciju Bosne i Hercegovine, kao zajednice triju ravnopravnih naroda. Takva je BiH bila stoljećima, a danas se tako definirana BiH brani upravo na položaju hrvatskoga naroda, kao najugroženijeg.
Sada je gotovo izvjesno da će više hrvatskih stranaka na izborima imati kandidate za Predsjedništvo. Mislite li da ipak postoji prostor za dogovor o jednome kandidatu, i kolike su u suprotnom šanse da se voljom hrvatskih birača izabere član kolektivnog šefa države?
Uvijek postoji prostor za dogovor. Ili, bolje rečeno, postoji prostor za dogovor, ako se dogovor želi. Želim vjerovati da nema onih kojima bi jedini cilj bio onemogućiti dogovor. Odgovor na drugi dio Vašeg pitanja je, u tom slučaju, jasan. Ne postoji šansa da Hrvati izaberu člana Predsjedništva.
Nedavno je hrvatska premijerka uručila prijevod pravne stečevine EU-a zemljama regije, uz ostalo i BiH. No, unatoč ‘dobrim’ odnosima počesto su aktualne provokacije poput nedavne zabrane uvoza mesa, sporenja oko granica, mostova. Mogu li se dvije države konačno okrenuti suradnji, što ste i nedavno naglasili oko izgradnje autoceste na koridoru Vc?
I mogu i moraju. Iako, moram to istaknuti, provokacija, kako ih nazivate, sigurno nije bilo, niti oko uvoza ili izvoza hrane, a pogotovo ne oko drugih pitanja. Ako ponekad ima problema na granicama oko trgovine prehrambenim proizvodima, onda oni sasvim sigurno nisu dio sustavne državne politike, jer je ona usmjerena potpuno drukčije, u smislu suradnje. Ni oko drugih pitanja, granice primjerice, nema sporenja. Ne možemo govoriti o sporenjima samo na temelju medijskih istupa. Kada se nadležna povjerenstva Hrvatske i BiH nađu, a to će biti uskoro, bit će jasno, uvjeren sam, da tzv. otvorena pitanja neće ostati takvima. Ogromne su mogućnosti suradnje oko izgradnje autoceste, ali i svih ostalih infrastrukturnih i pratećih sadržaja na koridoru Vc. Dvije države imaju zajedničke interese – povezivanje sjevera i juga, i u RH i u BiH, ali i iskorištavanje velikih potencijala koji proistječu iz činjenice da se nalazimo na završnom dijelu izuzetno važnog međunarodnog prometnog koridora.
Može li ubrzano približavanje Hrvatske prema EU-u i skora schengenska granica biti razlog da veći broj Hrvata zbog toga iseli iz BiH?
Do iseljavanja može doći, ljudi su slobodni birati gdje će živjeti. Međutim, značajnije iseljavanje značilo bi, po meni, da nismo uspjeli, vlasti u Hrvatskoj, ali i hrvatski političari u BiH, ostvariti jedan važan strategijski cilj – da Hrvati ostanu ovdje. Naime, svi Hrvati u BiH, i to ne samo u područjima uz hrvatsku granicu, a preko njih i drugi građani BiH, imat će itekako koristi nakon ulaska RH u EU. Oni će biti spona s Hrvatskom, a to znači – spona s Europom. Neizmjerne su koristi, gospodarske, kulturne, pa i političke, koje iz takvog položaja proizlaze. Ne bi se iznenadio da, upravo radi toga, dođe i do obratnog procesa, povratka i naseljavanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.
