Na Međunarodnom festivalu molitve mladih Mladifest 2013., koji je održan prije tjedan dana u Međugorju, o svom čudesnom izlječenju nakon teške prometne nesreće, kolica i ponovnog hodanja svjedočila je 21-godišnja djevojka iz Irske Meabh Carlin. Ona je ispričala svoju životnu priču, ispunjenu križevima i patnjom, ali mirom i radošću.
Odgojena u vjeri
Meabh Carlin je kazala kako je odgojena u obitelji u kojoj su Bog i vjera vrlo važni. “Kao dijete roditelji su me učili da mi je Bog prijatelj. Kad sam postala tinejdžerica, vjera nije bila nešto moderno i zanimljivo u mojoj generaciji. Išla sam na misu nedjeljom, a srce i duša su mi bili negdje drugdje. Uvijek sam voljela plesati. Strastveno. To je za mene bilo prirodno. Od rane mladosti sam sanjala da postanem strastvena balerina – najbolja koju je svijet ikada vidio. Onda sam shvatila da mi je srce prazno. Nedostajao mi je Bog, a Boga sam upoznala kroz molitvu. Kada sam imala 17 godina, otišla sam u Afriku i tamo bila učiteljica i našla novu radost i zadovoljstvo života – pomagati drugima. U ljeto 2011. odlučila sam krenuti na novo misijsko putovanje, i to u Portugal kako bih tamo radila za mlade i starije osobe. I to je završilo sa svjetskim danom mladih. I nisam imala pojma da će to moje hodočašće postati putovanje na kojem ću otkriti samu sebe. Volontiranje u Portugalu bilo je nešto što nikada prije nisam učinila. Nismo sirotinji davali novac, ni hranili gladne, ono što smo činili bilo je vrednije od mnogo novca. Mi smo se posvećivali tim ljudima. Jedan od najposebnijih intimnih trenutaka bilo je okupljanje svih hodočasnika na jutarnjim molitvama. Uzeli smo se za ruke, zatvarali bi oči i molili bi Očenaš. I kad sam vidjela kako riječi te molitve izgovaraju mladi cijelog svijeta, bilo je to veliko iskustvo za nas mlade. Iskustvo Portugala dovelo je do dubljeg razumijevanja moje vjere, a Madrid me naučio da nema granice i dubine čovjekove vjere. Nešto slično ovom Mladifestu u Međugorju. Duboko me ganula vjera mladih ljudi. Jednog dana nakon opuštanja s prijateljima prelazili smo cestu na mjestu gdje smo odsjeli. Mama mi je uvijek govorila stani, pogledaj, poslušaj… Kao tipični učitelj pomagala sam da pređemo ulicu. Kada samo došli do trećeg, podignula sam lijevu ruku, nisam imala vremena ni disati, prema meni je išao taksi, i to vrlo brzo.
Molitvom do zdravlja
I vidjela sam da se neće stići zaustaviti. A ja neću imati vremena maknuti se i nekoliko sekundi je prošlo kao u usporenom filmu. Pomislila sam, ako zatvorim oči ponovno mogu preživjeti sve te djeliće sekunde. Taksi me udario s lijeve strane, odletjela sam u zrak i dok sam padala znala sam da ne smijem dopusti da mi glava prva udari o zemlju. Nisam bila spremna umrijeti, rekla sam u sebi, i činit ću sve da se to ne dogodi. Sve do danas ne znam kako se dogodilo to, dok sam padala činilo mi se da negdje uranjam. Najedanput sam se u zraku okrenula za 180 stupnjeva i završila na nogama. Znanstvenici mogu govoriti gravitacija – ja držim da je to Božje djelo. Uspjela sam prijeći cestu i pasti u ruke potpunog stranca. Prije nego što sam bila svjesna što se dogodilo cijela skupina hodočasnika i moji prijatelji našli su se oko mene i pokušali mi pomoći. Imala sam jake bolove. Nakon što me hitna pomoć odvela u bolnicu tamo su obavili za mene izuzetno bolne pretrage. Prebacili su me na intenzivnu njegu. Tamo sam ležala šest sati, nisam mogla razgovarati sa španjolskim liječnicima i medicinskim sestrama. I nisam bila sigurna hoću li umrijeti ili neću. Samo sam u tim trenucima htjela svojoj obitelji reći da ih volim. Nisam znala što da radim, onda sam zatvorila oči i molila. I s malo snage što mi je ostalo počela sam moliti Zdravo Mariju. Od svih molitvi sjetila sam se ove molitve. U tom trenutku mi je trebala Majčinska utjeha i saznanje da je Gospa uz mene. Osjetila sam veliki mir. Ako moram umrijeti, to je Božja volja. Taj mir osjećam u ovoj zemlji. Kad se vraćam u Međugorje. Sljedećeg jutra rekli su mi da sam imala mnogostruke prijelome na nogama, koljenima, kralješnici. I zahvaljujući molitvi i podršci provela sam deset teških dana. Kad sam se vratila kući primili su me u bolnicu u Irsku.
Božji plan
Donijeli darove, razglednice, slatkiše… Šest tjedana u gradskoj bolnici i pripremali su me za operaciju. Kirurg je u zadnji trenutak promijenio mišljenje i poslao me natrag kući. Roditelji su oklijevali zbog medicinskih rezultata. Svatko se mora suočiti sa svojim bolestima na herojski način, razmišljala sam. U sobi sam bila s pet starijih žena koje su me ispunile nadom. I dokazale mi da nisam sama u svoj patnji. Mislim da je život kao putovanje, nikad ne znamo kakav će se put otvoriti iza sljedećeg ugla. I moramo imati povjerenja u Božji plan za nas. Moj put nije bio lagan. Nakon godinu i pol u kolicima ponovno učiti hodati bio je izazov koji je katkada bio težak. Bilo je trenutaka kada sam mislila da više nikada neću ni hodati, ni plesati. Devet mjeseci od dana nesreće, ipak, počela sam hodati. Osjećam da je svaki korak koji načinim korak bliže Bogu. Znam da ovo nije nesreća, već Božji plan. Po izranjavanim nogama i bolnim uspomenama to iskustvo mi daje poslanje i čvrsto vjerujem da se sve događa s nekim razlogom i da je naša patnja dio veće predviđene slike. I stalno dalje učim. Prošle godine kad se u Irskoj pripremao pedeseti euharistijski Kongres ja sam sjedila u kolicima, jedva da sam mogla hodati. Sada stojim pred vama ovdje u Međugorju bez kolica i štaka (veliki pljesak četrdeset tisuća mladih). Ove godine prešla sam devet milja maratona u Belfastu. Popela sam se na dvije najviše irske planine. Nisam vjerovala da će doći dan kada ću tako nešto moći učiniti. Bog mi je dao snagu tijela, duha i duše…. Dao mi je jedno iskustvo koje je jedno od najtežih i najbogatijih. Ja nosim svoje ožiljke kao ratne trofeje i hodam uspravno i idem naprijed…”, kazala je Meabh Carlin.
