Diskretno su Ravnjani i njihovo vodstvo jučer obilježili početak rata u Bosni i Hercegovini koji je označen krvoprolićem nad tamošnjim Hrvatima, a koje središnja vlast u Sarajevu nije ni pokušala obraniti, ali nije ni osudila ovaj očiti čin nasilja, nego se postavila “neutralno” u sukobu koji se poslije prelio i na druge dijelove zemlje, piše Večernji list BiH.
Načelnik Andrija Šimunović sa suradnicima položio je vijence i zapalio svijeće ispred križa na brdu Oblat te ispred spomenika prve žrtve ratne agresije Ravnog, pokojnog Nikole Brajića. Sveta misa zadušnica za sve poginule branitelje i stradale civile u Domovinskom ratu slavljena je u župnoj crkvi na Trebinji, a predvodio ju je župnik don Antonio Krešić. Napad JNA i srpsko-crnogorskih rezervista rezultirao je uništenjem sela, masovnim ubojstvima i pljačkom te je označio jedan od početnih trenutaka sukoba koji je ubrzo zahvatio cijelu BiH. Ravno je u cijelosti uništio Titogradski korpus JNA radi osvajanja prostora za napad na Dubrovnik. Hrvati su u tom napadu stradali, a političko vodstvo BiH, predvođeno Alijom Izetbegovićem, nije poduzelo nikakve konkretne mjere da spriječi krvoproliće ili osudi zločine.
Pranje ruku
Ravno je tada bilo mjesna zajednica u sklopu Trebinja, a bilo je važno zbog svoje strateške pozicije, blizine Dubrovniku. Nakon dugog opkoljavanja i granatiranja, Ravno je u cijelosti uništeno. Selo je razrušeno, a brojni su civili ubijeni, dok su mnogi odvedeni u logore. Ubijena su 24 civila, dok su 34 osobe preminule od “prirodnih” uzroka, a 11 ih je ranjeno. Osim toga, 18 osoba odvedeno je u logore u Trebinju. Samo u selu Kijev Do mučki je ubijeno osam starijih osoba. Pet dana poslije bošnjački čelnik i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović dao je izjavu kojom se distancirao od sukoba, tvrdeći da “ovo nije naš rat”, što je izazvalo duboku uznemirenost među Hrvatima u BiH. Iako je zločin bio jasan i neosporan, političko vodstvo BiH nije poduzelo nikakve konkretne korake da osudi napad, što je samo dodatno produbilo nepovjerenje među narodima u BiH. Izetbegovićeva izjava, koja se oslanjala na navodnu neutralnost, bila je utemeljena na njegovoj želji da Bošnjaci ostanu izvan nacionalnih sukoba Srba i Hrvata. No, njegov apolitičan pristup pokazao se ne samo kao politička pogreška nego i kao politička indiferentnost koja je imala katastrofalne posljedice za Hrvate u BiH. U tim uvjetima Hrvati su se našli prisiljeni organizirati vlastitu obranu jer je bilo jasno da političko vodstvo BiH neće poduzeti ništa da ih zaštiti.
Zbog toga je, ubrzo nakon napada na Ravno, nastala potreba za organiziranjem hrvatskih snaga. Hrvati su osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu kao odgovor na nemogućnost oslonca na središnje vlasti u Sarajevu. Iako je formalno BiH bila jedinstvena, zapravo su se različite nacionalne skupine borile za svoj opstanak, a hrvatsko vodstvo shvatilo je da jedino vlastita organizacija može osigurati obranu. Ovo neslaganje bošnjačkog vodstva i njegova “neutralnost” u trenutku kad su Hrvati u BiH bili napadnuti, u velikoj mjeri obilježili su buduće odnose dvaju naroda.
“Stavit ćemo svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi biti sudionik u ovom bezumnom činu. Na osnovi navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji, vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da sudjelujete u građanskom ratu”. Ova izjava stigla je 6. listopada, pet dana nakon masakra u Ravnom, o čemu su izvijestili svi mediji. Iako je Izetbegovićeva izjava rečena i u kontekstu odbijanja novačenja Bošnjaka i Hrvata u JNA, svejedno je indiferentnost pet dana nakon zločina u Ravnom, koje je i tada bilo dio BiH, dovoljno govorila o tome da se nije htjelo opredijeliti između zločinaca i žrtava.
Daidža u Čepikućama
Posebno je prijeporan stav da “nema razloga priklanjati se ni srpskoj ni hrvatskoj opciji” jasno govorio i o tome da se još uvijek u Sarajevu kalkuliralo s neovisnošću BiH ili njezinim ostankom u Jugoslaviji. No, nije se bitka za Ravno događala izolirano. Napad je bio dio šire strategije JNA koja je imala za cilj opkoliti Dubrovnik i povezati teritorij pod kontrolom srpskih snaga u istočnoj Hercegovini s Crnom Gorom. Hrvatski branitelji nanijeli su velike gubitke u mjestu Čepikuće ponad Ravnog agresoru. U to vrijeme zapovjedništvo obrane preuzeo je general Mate Šarlija Daidža, veteran Drugog svjetskog rata. Agresor je pretrpio značajne gubitke, uključujući pogibiju zapovjednika i dozapovjednika formacije.
Nakon povlačenja, neprijatelj je iz smjera Trebinja uzvratio minobacačkim napadima na hrvatske položaje. Posljedice i značaj bitke za Čepikuće bili su ključni jer je spriječila daljnje napredovanje neprijateljskih snaga prema Dubrovniku. Branitelji su držali obranu 53 dana, što je značajno poremetilo neprijateljsku strategiju potpunog ovladavanja i okruženja hrvatskoga bisera na Jadranu. Samo Ravno oslobođeno je u ljeto 1992. godine. U Daytonu je postalo važan simbol u kontekstu političkog rasporeda koji je oblikovan ratom. Kao općina koja se prostire sve do Dubrovnika, na “crti razdvajanja”, ona ima važnu stratešku poziciju, ali i duboko ukorijenjeno sjećanje na borbe i stradanje Hrvata.