U eri intenzivne proizvodnje i potrage za savršenim, uniformnim plodom, stare sorte voća tiho, ali odlučno vraćaju svoje zasluženo mjesto. Njihova vrijednost ne leži samo u bogatom povijesnom i kulturnom naslijeđu, već i u izuzetnom potencijalu da odgovore na suvremene izazove u voćarstvu.U doba klimatskih promjena i sve veće potražnje za autentičnim i zdravim proizvodima, stare sorte se, prema ocjeni Dragana Bejatovića, savjetodavca iz PSSRS, nameću kao važan resurs, kako sa aspekta genetike, tako i sa tržišnog i ekološkog stanovišta.
Vrijedan genetski potencijal
One često posjeduju veću prirodnu otpornost na bolesti i štetočine, što omogućava smanjenu upotrebu kemijskih sredstava u proizvodnji. Također su tijekom generacija postajale sve prilagođenije lokalnim agroekološkim uslovima, što ih čini pogodnim za uzgoj na tradicionalnim voćarskim područjima bez potrebe za intenzivnim agrotehničkim mjerama.
"Njihove specifične organoleptičke osobine, poput izraženog mirisa, ukusa i teksture ploda, čine ih izuzetno vrijednim za preradu u tradicionalne proizvode kao što su rakije, džemovi, sokovi i sušeno voće", ističe Bejatović, dodavši i kako doprinose očuvanju biološke raznolikosti i predstavljaju vrijedan genetski potencijal u kontekstu klimatskih promjena i buduće selekcije sorti. Njihova prisutnost u voćnjacima doprinosi ekološkoj ravnoteži, a ujedno i očuvanju ruralnog identiteta, piše agroklub.ba.
Na prostoru Bosne i Hercegovine i šire regije, kako navodi ovaj savjetodavac, postoji veliki broj starih i autohtonih sorti koje su desetljećima, pa i stoljećima, uzgajane na seoskim imanjima. Među njima se ističu:
- Jabuka: Petrovača, Kolačara, Šarenika, Paradija, Zimnjara, Kožara, Bobovac, Senabija
- Kruška: Takiša, Budaljača, Karaman, Ječmenka, Mrkaljuša, Krakača, Šećerka, Turšijača
- Šljiva: Mađarice, Trnovače, Bilske rane, Požegače, Dragačice i Zeleni ranke
- Trešnja i višnja: Oblačinske višnje (koja se i danas koristi u preradi), Kiselača, Krupnjača i Klašnjača
U preradi su nezamjenjive
Stare sorte voća imaju značajan potencijal u organskoj proizvodnji, jer zahtijevaju manje zaštite i đubrenja. Njihov autentičan karakter može se iskoristiti u ruralnom turizmu, kroz organizaciju voćarskih manifestacija, degustacija ili kao dio etno-ponude. Također se otvara mogućnost brendiranja proizvoda i zaštite geografskog porijekla, čime se povećava tržišna vrijednost finalnih proizvoda. U preradi su nezamjenjive.
"Upravo one daju prepoznatljiv kvalitet rakiji, tradicionalnim džemovima, sokovima i suhom voću koje potrošači sve više traže na tržištu. Unatoč brojnim prednostima, suočavaju se sa izazovima. Nedostatak kvalitetnog sadnog materijala, slab interes tržišta i odsustvo sustavnog pristupa njihovoj revitalizaciji predstavljaju glavne prepreke", navodi Bejatović.
Potrebno je, kako ističe, organizirati mapiranje i identifikaciju sorti, osnivati kolekcione voćnjake i banke gena, te kroz ruralni razvoj podržati proizvođače koji žele da ih uzgajaju. Važno je i raditi na edukaciji, kako proizvođača tako i potrošača, o vrijednosti i potencijalu starih sorti.
Aleksandar Misita: Ne podliježite trendovima uvoznog voća, šljiva je blago naših voćnjaka
"Ne treba ih promatrati kao relikt prošlosti, već kao značajan resurs budućnosti, jer predstavljaju most između prošlosti i budućnosti - one su svjedoci tradicije, ali i ključni nositelji održivosti i otpornosti u voćarskoj proizvodnji", dodaje ovaj savjetodavac.
Napominje i da se njihov značaj ogleda u širokom spektru vrijednosti koje nude: od otpornosti na klimatske i biološke stresove, preko nutritivnog i organoleptičkog kvaliteta, do potencijala za razvoj specijaliziranih tržišta i očuvanje lokalne baštine.
"Njihova obnova ne smije biti samo ideja, već dio ozbiljnih strateških planova u poljoprivredi, ruralnom razvoju i očuvanju genetskih resursa. Ulaganje u stare sorte je ulaganje u raznolikost, otpornost i kvalitet - tri vrijednosti koje sve više nedostaju suvremenoj poljoprivredi", zaključuje stručnjak Poljoprivredne savjetodavne službe Republike Srpske.