Ova godina u znaku je obilježavanja 80. obljetnice rođenja Gojka Šuška, poznatog hrvatskog političara i legendarnog ministra obrane Republike Hrvatske. Šušak je rođen 16. ožujka 1945. godine u Širokom Brijegu, gdje je završio gimnaziju, a umro je 3. svibnja 1998. godine u Zagrebu. U životopisu Gojka Šuška zrcali se život hercegovačkog čovjeka u vrijeme komunizma, ali i povijesti Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske 90-ih godina 20. stoljeća. Njegov životopis svakako je jako zanimljiva tema ne samo za povjesničare i politologe nego sociologe, književnike, medije…
Naš Goja
U Hrvatskoj enciklopediji stoji da je Gojko Šušak studirao matematiku i fiziku u Rijeci te menadžment u Ottawi. Živio je od 1969. do 1990. godine u Kanadi, gdje je bio predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije i Zaklade za hrvatske studije, te ravnatelj Hrvatske škole u Ottawi. U Hrvatsku se vratio 1990. i bio ministar iseljeništva (1990. – 1991.), zamjenik ministra obrane te ministar obrane od 1991. do smrti. U ovoj enciklopediji dalje stoji: “Na izborima 1992. i 1995. bio je biran za saborskoga zastupnika na listi HDZ-a. Od 1993. bio je i dopredsjednik HDZ-a te jedan od ključnih ljudi hrvatske politike 1990-ih. Kao ministar obrane tijekom Domovinskoga rata sudjelovao je u ustroju Zbora narodne garde i Hrvatske vojske, u organizaciji obrane i svim akcijama za oslobođenje okupiranih područja”.
Iako smo osobno poznavali Gojka Šuška i više puta razgovarali o raznim temama, svako malo doznamo nešto novo iz njegova života, ponajviše od političara Vladimira Šoljića, koji je s legendarnim ministrom obrane Republike Hrvatske prijateljevao još iz gimnazijskih dana u Širokom Brijegu. U povodu 80. obljetnice rođenja Gojka Šuška (16. ožujka) objavili smo tekst u Večernjem listu BiH o tome kako je preživio krvavi pir 7. veljače 1945. godine u Širokom Brijegu. Govorio nam je bh. političar Vladimir Šoljić o tom događaju, a potom je na HTV-u Herceg Bosna ispričao kako se Gojko Šušak rodio zahvaljujući čovjeku koji nije mogao šutjeti! Njegova majka Stana Šušak u osmom mjesecu trudnoće našla se u ratnom skloništu pored širokobriješkog franjevačkog samostana i crkve 7. veljače 1945. godine kad su zločinci u partizanskim odorama ubili i spalili 12 širokobrijeških fratara. Jedan od partizana potegao je strojnicu u Stanu Šušak koja je u utrobi nosila - malog Gojka Šuška. No, tu se našao drugi partizan koji nije mogao šutjeti te mu rekao:
- Zar ćeš ubiti trudnu ženu? Što ti je ona kriva?
Nakon njegovih riječi partizan sa strojnicom odustao je od svoje zločinačke namjere. Nakon 37 dana, 16. ožujka, Stana Šušak rodila je sina Gojka. Sve ovo medijima je ispričao i fra Miljenko Mića Stojić, vicepostulator Postupka mučenika “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, podsjeća Večernji list BiH. Nitko još ne zna tko su bila ta dvojica partizana koja su od višeg partizanskog i komunističkog vrha dobila zapovijed da likvidiraju širokobriješke fratre, posebno tko je partizan koji je spasio život Stani Šušak i njezinu sinu Gojku. Možda bi nešto mogla znati Vjera Andrijić, posljednja živuća partizanka, koja je na jednoj televiziji kazala da je kao bolničarka bila tog 7. veljače 1945. godine u Širokom Brijegu. Bila je u svojstvu svjedoka na ispitivanju na Sudu u Splitu. Možda je ovo tema za nekog filmskog redatelja. No, jako je iz životopisa Gojka Šuška zanimljivo to kako se uspio upisati na fakultet u Rijeci unatoč činjenici da nije mogao dobiti potrebnu suglasnost tadašnjih komunističkih vlasti pod nazivom “karakteristike”.
Vladimir Šoljić pričao nam je:
- U trećem razredu širokobriješke gimnazije Gojko je s Blagom Lasićem, preminulim profesorom i publicistom iz Uzarića kod Širokog Brijega, i Miljenkom Primorcem, sveučilišnim profesorom u Zagrebu, rođenim također u Uzarićima, bio ispitivan od djelatnika Udbe. Udba je u to vrijeme i srednjoškolce koji joj nisu bili po volji pozivala na “informativne razgovore”, zapravo unakrsna ispitivanja i maltretiranja. Da bi se netko u to vrijeme mogao upisati na fakultet, bio mu je, uz svjedodžbu o završenoj maturi, potreban dokument pod nazivom “karakteristike”. Gojko je znao da zbog problema s djelatnicima Udbe neće moći dobiti famozne pozitivne “karakteristike” pa je tražio način kako doći do tog dokumenta. Stanko Jurilj, legendarni širokobriješki profesor hrvatskog jezika, kazao je da bi dobro bilo da se Šušak prijavi na neku tadašnju omladinsku radnu akciju kako bi automatski dobio pozitivne “karakteristike”. Gojko je otišao na neku od tadašnjih omladinskih radnih akcija, ali zbog nekih razloga ipak nije dobio pozitivne “karakteristike”.
No, Šušak se ipak uspio upisati na Strojarski fakultet u Rijeci, a poslije se prebacio na studij matematike i fizike na riječkom Pedagoškom fakultetu zahvaljujući upravo Šoljiću, koji nam je kazao:
- Ja sam bio student na Strojarskom fakultetu u Rijeci, a dekan je bio Miroslav Mikuličić. Jedne prigode dekan me pozvao na razgovor i reče mi da je njemu Široki Brijeg svetinja te da mu se mogu obratiti u slučaju bilo kakvih problema na studiju. Ja sam dekanu rekao kako imam prijatelja Šuška iz Širokog Brijega koji neće moći dobiti pozitivne “karakteristike” za upis na fakultet. Dekan Mikuličić reče mi da on kao dekan ima diskrecijsko pravo na upis dvojice studenata godišnje bez tih “karakteristika”, da je potrebna samo svjedodžba o završenoj maturi. Tako je i bilo.
Šoljić se prisjeća kako je Gojka Udba ispitivala i u Rijeci:
- U studentskom domu gledali smo televizijski prijenos nogometne utakmice između Sovjetskog Saveza i Španjolske. Kad je Španjolska postigla zgoditak, Ljubušak Stanko Mišetić je zapljeskao. Tada se to nije smjelo. Udba je imala posebne metode, pa nije na informativni razgovor odmah pozvala Stanka Mišetića, već neke druge studente, među kojima i Gojka Šuška. Na ispitivanju djelatnici Udbe pitali su Šuška tko je pljeskao golu Španjolske protiv SSSR-a, a Gojko je u svom lakonskom stilu kazao: “Nemam pojma!” Šušak je 1968. dobio poziv na odsluženje vojnog roka, ali umjesto u takozvanu JNA, preko Austrije otišao je u Kanadu. Pritom mu je pomogao poznati hercegovački franjevac fra Ferdo Vlašić. Kad je stigao u Beč, stekao je dojam u razgovorima s austrijskim vlastima da bi mogao biti vraćen u Jugoslaviju pa mi je poslao razglednicu u kojoj je kratko stajalo: “Lorde, još jedan neuspio pokušaj, primi puno pozdrava.” Ispod kratkog teksta u njegovu stilu stajao je Gojkov potpis. Razglednica je poslana iz Beča 20. rujna 1968. godine. Gojko je mene, inače, zvao lordom - rekao nam je Vladimir Šoljić.
Iseljeništvo i hrvatsko pitanje
Šušak je ipak stigao u Kanadu, gdje je bio jedna od najaktivnijih osoba, ali i u hrvatskom iseljeništvu uopće, posebno na području prosvjete i kulture. S Franjom Tuđmanom upoznao se za njegova gostovanja u Kanadi 80-ih godina prošlog stoljeća i od tada je počelo njihovo prijateljstvo, a potom je Šušak prvom hrvatskom predsjedniku bio osoba od posebnog povjerenja sve do Gojkove prerane smrti 1998. godine.
Prošlo je 27 godina od Šuškove smrti, ali još u javnosti nije dovoljno valorizirana njegova uloga u stvaranju hrvatske države i zaštite Hrvata u BiH. Dunja Ujević, komentatorica u Večernjem listu i na Hrvatskoj televiziji, 2003. godine napisala je knjigu “Ministar obrane: jedno sjećanje na Gojka Šuška” u izdanju zagrebačke Alfe. Dunjina knjiga te spoznaje o tome kako je Gojko preživio u majčinoj utrobi 7. veljače 1945. i kako nije doživio dolazak oca s Križnog puta, kao i problemi koje je imao s komunističkom vlašću, više su nego zanimljiv materijal za romansiranu biografiju ili igrani film o legendarnom ministru obrane, zapovjedniku hrvatske pobjedničke vojske. Po najrelevantnijim svjetskim vojnim analitičarima, upravo je Šušak bio najuspješniji ministar obrane jedne države od vremena Drugog svjetskog rata pa se obrana Hrvatske u Domovinskom ratu izučava na stranim vojnim učilištima. Bio je svjestan činjenice da obrana Hercegovine omogućuje obranu Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.
Prije dvije godine u povodu 25. godišnjice smrti Gojka Šuška Hrvatska pošta izdala je prigodnu poštansku marku s likom ovog hrvatskog političara i ratnog ministra obrane Republike Hrvatske, a na poleđini ove prigodne marke otiskana je njegova poznata rečenica: “Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen!” Širokobriježani su posebno ponosni na svog sugrađanina kojeg zovu – naš Goja. Tako ga zovu i brojni Hrvati iz cijele Bosne i Hercegovine. Šušak je ostavio dubok trag u novijoj hrvatskoj povijesti, jedna je od najzaslužnijih osoba u stvaranju hrvatske države i osvjedočeni borac za opstojnost Hrvata u BiH. Po najrelevantnijim poznavateljima novije povijesti, Šušak je ujedno i jedna od najzaslužnijih osoba za obranu hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini, pa tako i čitave BiH, što je omogućilo oslobađanje okupiranih dijelova RH i stvorilo uvjete za Daytonski mirovni sporazum. U dijelu javnosti u Hrvatskoj prema ratnom ministru obrane još postoji dosta domovinske nezahvalnosti, a u BiH mnogi nisu skloni zahvaliti Šušku unatoč tome što je više nego poznato to koliko se Šušku žurilo s Olujom radi spašavanja Bihaća. Postoje transkripti dostupni javnosti koji svjedoče o Šuškovu grozničavom traženju najhitnijih rješenja za spas Bihaća.
Mnogima koji dobro poznaju političke zasluge Gojka Šuška i njegov golem doprinos u obrani Hrvatske te pravodobnoj pripremi bh. Hrvata za obranu od agresije, što je bilo od presudne važnosti za obranu Hrvatske i opstojnost BiH te postizanje mira, nije jasno kako i zašto od nekih još uvijek dolaze pokude za čovjeka koji zaslužuje pohvale. Jesu li svjesni toga da je nezahvalnost najveća ljudska mana? Netko se usudio reći da je kod Šuška bilo i islamofobije, ali ga demantiraju brojni ugledni Bošnjaci u Zagrebu koji su jako zahvalni Šušku zbog njegova doprinosa oko naoružavanja Bošnjaka u BiH, prihvata stotina tisuća izbjeglica, liječenja Bošnjaka u bolnicama u Hrvatskoj.
Strani diplomati često su isticali da je Šušak bio najvjerodostojnija politička osoba 90-ih godina na području bivše države. Stoga je Šuškova uloga bila od goleme važnosti u mirovnim pregovorima. No, posebno je zaslužan za uspostavljanje dobrih odnosa Hrvatske i SAD-a. Nepodnošljiva je lakoća zaborava mnogih i u Hrvatskoj i u BiH, kao i domovinska nezahvalnost prema liku i djelu Gojka Šuška. Zaboravili su činjenicu da je William Perry, ministar obrane SAD-a, nazočio pogrebu Gojka Šuška i citirao Shakespearea o Cezaru: “Otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti!” Milan Kundera o pogubnosti zaboravljanja pisao je u romanu “Knjiga smijeha zaborava”. Zaboravljanje djela značajnih osoba iz hrvatske povijesti bilo bi smiješno da nije tako otužno. Takvima koji zaboravljaju ulogu Gojka Šuška na posljednji oproštaj ne dolazi američki ministar obrane. Dolaze neki koje je najbolje što prije zaboraviti. Jesu li svjesni činjenice da je nezahvalnost najgora ljudska mana, znaju li da zaboravljanje povijesti vodi u smjeru njezina ponavljanja? A otišao je čovjek kakvog više nećemo vidjeti! No, Hrvatima kojima je stalo do Hrvatske i Hrvata u BiH Gojka Šuška pamtit će po velikom domoljublju, hrabrošću, odlučnošću, političkoj mudrosti, diplomatskoj vještini, habitusom vođe, po lakonskim rečenicama, a strani diplomati po vjerodostojnosti.
Kada bismo razgovarali sa Šuškom, posebno ga je zanimala tema važnosti hrvatskih medija i kulturnih institucija u BiH. Često bi dolazio u rodni kraj. Jako mu je bilo stalo do obnove zgrade širokobriješke gimnazije, u kojoj je maturirao. Pogađali su ga plasirani stereotipi o hercegovačkim Hrvatima, koji su na lijevom političkom spektru bili prerasli u antihercegovačku histeriju. Gojko je u svom lakonskom stilu uzvratio: “Ne možete toliko mrziti Hercegovce onoliko koliko Hercegovci vole Hrvatsku!” Uvjereni smo da je 27 godina od smrti Gojka Šuška dovoljan vremenski odmak da se lik i djelo prvog suradnika prvog hrvatskog predsjednika i ratnog ministra obrane Republike Hrvatske te zaštitnika Hrvata u BiH počne konačno valorizirati na pravi način. A možda je vrijeme za neku novu knjigu o Gojku Šušku, ali i film.