Ovoga tjedna objavljena je prava senzacija koju je profesor Stjepan Krasić, dominikanac i akademik, predstavio u znanstvenom časopisu splitskog Sveučilišta. Odnosi se na istraživanje Vatikanskog arhiva u kojem je pronašao dokaze o važnoj ulozi hrvatskoga jezika za Katoličku crkvu tijekom 16. i 17. stoljeća. Profesor Krasić posebno zanimljivim smatra otkriće o privilegiranom položaju hrvatskoga jezika u papinskoj administraciji u razdoblju od kraja 16. do kraja 17. stoljeća, kada je papa donio dekret prema kojem je hrvatski jezik uvršten u nastavni program prestižnih sveučilišta poput onih u Parizu, Oxfordu i Rimu. Razgovor s profesorom Krasićem nudi bogat uvid u povijesne, jezične i vjerske aspekte povijesti Hrvata i njihova jezika, kao i ulogu koju je Katolička crkva imala u oblikovanju kulturne baštine, a koja je, nažalost, često zanemarena u domaćim povijesnim istraživanjima.
Večernji list: Možete li nam objasniti što vas je privuklo da istražujete Vatikanski arhiv vezano uz ulogu hrvatskoga jezika u 16. i 17. stoljeću?
- Katolička je crkva, sve do osnivanja nekadašnje Lige ili Društva naroda nakon Prvog svjetskog rata (danas UN), bila jedina prava globalna ustanova čija je prvotna uloga ispuniti Isusovu zapovijed: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk, 16, 15) kako bi svako stvorenje čulo “dobru vijest”. Ona jest stvarno ili virtualno odavno prisutna na svemu svijetu, “sve vidi” i o svemu, sa svog gledišta, vodi računa. Drugim riječima, ona je po svojoj prirodi ne samo duhovna nego i kulturna ustanova. Da nije bilo nje, nakon velike seobe naroda krajem antike nepovratno bi propalo neprocjenjivo blago antičkog svijeta, danas ne bismo bili tu gdje jesmo. Stoga nije čudno što se u njezinim arhivima čuva stoljećima nagomilano blago cijelog čovječanstva. To se odnosi kako na velike tako i na male narode kao što je hrvatski. Prve vijesti o dolasku Slavena i Hrvata na područje Sredozemlja sačuvao nam je papa Grgur Veliki (590. - 604.) (599. godine) u jednom pismu iz srpnja 600. godine. Poslije njega njegov je nasljednik Ivan IV., rodom Dalmatinac (640. - 642.), preko opata Martina stupio u vezu s Hrvatima da od njih, kao novih gospodara Dalmacije i Istre, prikupi i donese u Rim relikvije svetih mučenika iz posljednjih progonstava prije “izlaska iz katakomba”, odnosno slobode, i donese ih u Rim. Njima je njegov nasljednik Teodor I. (642. - 649.) pokraj svoga sjedišta na Lateranu podigao veličanstven mauzolej s prekrasnim mozaicima kojima se i danas svijet divi. Ni jedan drugi europski narod nema jedan tako veličanstven spomenik svom izlasku na povijesnu pozornicu kao mi Hrvati. Zato nije nikakvo čudo da od starine “svi putevi vode u Rim”. I mene je kao mladog studenta “davne” 1966. godine taj put odveo u Vječni Grad, gdje sam najprije studirao, postigao dva doktorata i ostao predavati povijest punih 35 godina. Uvijek sam se tu osjećao ne samo privilegiranim nego i obveznim istraživati tragove koje su tu Hrvati o sebi ostavili, a u domovini ih nema.
Večernji list: Vi sigurno niste prvi koji je to učinio, ali nas zanima što ste vi, nakon tolikih drugih, posebno otkrili?
- Povijesno istraživanje je kao silaženje u “zdenac svetog Patricija”, kako kažu Talijani, a mi bismo rekli “bunar bez dna”. Onaj tko traži može s priličnom nadom računati na to da iz njega neće izaći praznih ruku. Tako je bilo i sa mnom. Koristio sam svaki slobodan trenutak nakon svojih predavanja kako bih istraživao u jednoj od najmanje 300 knjižnica i nekoliko čuvenih arhiva sve što se odnosi na hrvatsku povijest. Očekivanja me nisu iznevjerila. Reći ću vam samo dvije svari. Otkrio sam najstarije sveučilište na hrvatskom tlu iz 1396. godine koje je više od četiri stoljeća djelovalo u Zadru kao visoki svjetionik kulture i znanosti, a onda i ove tajne o hrvatskom jeziku koje nitko nije očekivao.
Vatikanski arhivi su najstariji i svojom važnošću najbogatiji na svijetu. Pri njima gotovo svi veći narodi imaju svoje stalne institute koji ne rade ništa drugo nego proučavaju i publiciraju dokumente koji se odnose na njih.
Večernji list: Je li Vatikan toga doba bio usmjeren na širenje katoličanstva ili na očuvanje političkog utjecaja? Ili oboje?
- Sve ovisi o tome što je to politika, a što nije. Teško je i danas razgraničiti jedno od drugoga. Uostalom, koja to ustanova ne teži povećanju svoga utjecaja u društvu. Svi to žele, ali jednom to polazi za rukom, drugomu ne. Vatikan je i danas teritorijem najmanja država na svijetu. Ima svega 44 hektara, ali je vjerojatno najutjecajniji na svijetu. Ne zbog svojih “divizija” o kojima se ironično izjašnjavao Staljin, nego po svom moralnom ugledu. Kad papa nedjeljom u podne sa svog prozora nešto kaže, cijeli svijet pretvori se u jedno veliko uho. U toj se činjenici skriva sva njegova snaga.
Večernji list: Kad smo već na tome, recite kako to da ste istraživali baš povijest hrvatskoga jezika, a ne neku drugu, možda privlačniju temu?
- Zar ima išta privlačnije od jezika? On je duša jednog naroda. On je bitna odrednica identiteta svakoga naroda, vezivno tkivo njegova kulturnog i političkog jedinstva. On živi u narodu i s narodom. Zato govoriti o jeziku znači govoriti o narodu koji govori tim jezikom. Bez jezika nema ni naroda. Narod, naime, stvara jezik, ali i jezik stvara narod, pa čak i pojedince. Zato se narod s pravom po jeziku ne samo poznaje i priznaje nego i poistovjećuje. U staroslavenskom jeziku, prvom pisanom jeziku slavenskih naroda, ali i na hrvatskom, imenica “jezik” (“jazik”) značila je i narod.
Večernji list: Kako ste se namjerili baš na dokumente o hrvatskom jeziku? Vi, koliko znamo, niste jezikoslovac, nego crkveni ili opći povjesničar.
- Kad se istražuje prošlost u javnim i velikim arhivima, nikad se ne zna što ćete naći i hoćete li uopće nešto važnije naći. Da nije tako, svatko bi mogao biti povjesničar. Povijesno istraživanje je kao da se bacite zavezanih očiju u jednu veliku i brzu rijeku ili dadnete na pustolovinu u kojoj ste sve stavili na kocku i za koju vam nitko ne može jamčiti hoćete li uopće nešto “uloviti”. Kao da lovite zeca u pustinji u kojoj su već odavno prije vas mnogi drugi lovili. Kad sam prije 40-ak godina istraživao u Povijesnom arhivu nekadašnje Kongregacije za širenje vjere u Rimu koja je imala jurisdikciju nad većim dijelom današnje Hrvatske, tada sam se bavio istraživanjem visokog školstva u Hrvatskoj za buduću monografiju o počecima visokog školstva u Hrvata. Tražio sam tamo više po instinktu ili tek toliko da još jednom provjerim da toga što tražim uopće nema. I nije bilo. Nisam ništa od toga našao, ali sam našao ono što uopće nisam tražio, a bilo je jednako, ako ne i važnije od onoga što sam tražio. A to je otkriće dokumenata koji se odnose upravo na publicirani rad u ST-OPEN-u.
Večernji list: Koje ste promjene uočili u papinskim dokumentima koji se odnose na status hrvatskoga jezika u odnosu na druge slavenske jezike?
- Ne bih govorio o “promjenama”, nego o određenom “privilegiranom” stavu papa prema hrvatskom jeziku. Odnos papa prema hrvatskom jeziku nije bio apriorno prohrvatski. Ovisio je o mišljenju jezikoslovaca toga vremena koji su se u jednoj anketi izjasnili da je on najrašireniji i najrazumljiviji i stoga najpogodniji da zamjeni ćirilometodski staroslavenski koji je vrlo malo ljudi razumjelo te bude novi općeslavenski jezik.
Večernji list: Postoje li specifični trenuci kada je potpora u 16. i 17. stoljeću bila posebno značajna?
- Nije se radilo o trenutačnom donošenju tih i takvih odluka, nego o zrelom razmišljanju i uzimanju svih razloga “za” i “protiv” jedne, a ne druge odluke. “Zlatno doba” popularnosti i “slave” hrvatski je jezik doživio od kraja 16. do kraja 17. stoljeća, kada je papa dekretima propisivao da se on uvrsti u nastavni program prestižnih sveučilišta kao što su pariško, oxfordsko, rimsko, madridsko i dr.
Večernji list: Razmatrate povijest jezične politike Katoličke crkve. Koji su to glavni argumenti koje papinske vlasti koriste zašto hrvatski jezik treba biti priznat u vjerskom kontekstu?
- To su oni isti argumenti koje su iznosili jezikoslovci prije njegova izbora za općeslavenski jezik. Pape su htjeli ujediniti, a ne razdvajati slavenske narode u kojima su vidjeli veliku silu da se Europa odupre osmanskoj najezdi s jugoistoka i suprotstavi razjedinjavanju koje je proizvela Reformacija na vjerskom i političkom polju. Da nije bilo papa kao što su Pio V. (1566. - 1572.), koji je jedva pomirio zavađene katoličke države, što je bilo odlučujuće za pobjedu kod Lepanta (1571.), Inocenta XI. (1676. - 1689.), koji je teškom mukom nagovorio Jana Sobieskog da priteče u pomoć opkoljenom Beču (1683.) i drugih, naša bi današnja situacija izgledala sasvim drukčije. Činjenica je da su sami pravoslavni prvaci tražili sjedinjene s Katoličkom crkvom. Dovoljno se prisjetiti Brestlitovske unije (1595.) i ujedinjenja pravoslavnih metropolitanskih područja s Katoličkom crkvom. U nekoliko su navrata i srpski pećki patrijarsi slali izaslanstva u Rim da papi iskažu vjernost koje se poslije nisu držali.
Večernji list: Koje su tri najvažnije “senzacije” koje spominjete u svom radu i koje svjedoče o važnosti hrvatskoga jezika u papinskoj administraciji?
- Ne sjećam se da sam negdje spominjao te tri senzacije koje bi svjedočile o važnosti hrvatskoga jezika u papinskoj administraciji. Mislim da je riječ o nesporazumu.
Večernji list: Kako su papinske vlasti reagirale na korištenje narodnih jezika u liturgiji i obrazovanju?
- Pape, a ne “papinske vlasti”, smatrali su i smatraju da je Isus ustanovio jednu Crkvu i na posljednjoj večeri molio “da svi budu jedno” (Iv 17, 11), a ne da svatko ide svojim putem i njegove riječi tumači na svoj način. To se dogodi kad se u to umiješa nacionalna ili nacionalistička politika koja, kao obično, ne spaja, nego razbija to jedinstvo. I “narodni jezik u liturgiji” može dovesti, više puta u prošlosti je doveo, do razbijanja toga jedinstva i da Crkva - da se izrazim slikovito - kao jedna prekrasna kristalna čaša, padne na zemlju i razbije u tisuće komadića. Da su se kršćani i “kršćani” držali toga načela, ne bi bilo došlo do podjele Crkve na Istočnu i Zapadnu, a Zapadne opet na “reformiranu” i “nereformiranu” pa se onda ta “reformirana” podijelila na mnoštvo “komadića”. Nakon toliko loših iskustava u prošlosti, danas, srećom, među kršćanima počinje prevladavati svijest o jedinstvu. Ideal je naći ravnotežu ili pravu mjeru između općega i posebnoga, jedinstva i zakonitog pluralizma. Pogrešno shvaćeni obredi kao ljudska tvorevina lako mogu dovesti, i dovodili su, do antagonizma i podjela koje je teško držati pod nadzorom. A što se obrazovanja tiče, upravo je Crkva bila ta koja je spasila antičku baštinu od propasti i osnivala besplatne škole ne dopuštajući da se ugasi “oganj” znanja i znanosti. Sve su donedavno sve škole bile u rukama Crkve. Podsjetit ću na činjenicu da su europska sveučilišta, koja su preporodila Europu, osim rijetkih iznimki, osnovali pape. Činjenica je da je, primjera radi, do kraja trinaestog stoljeća, kad su se u Europi počela osnivati sveučilišta kao najviše obrazovne ustanove, bilo 40 sveučilišta. Crkva ih je osnovala 36, a država samo dva, a za preostala dva ne zna se tko im je utemeljitelj. U taj broj sveučilišta koja su osnovali pape ubrajaju se Pariz i Oxford. Tako je bilo sve do XIX. st., kada je počela ekspanzija osnivanja sveučilišta. Pritom su se pape, ne jednom, morali sukobiti s državnim vlastima. Pa i prvo je sveučilište na hrvatskom tlu 1396. osnovala Crkva, a ne država. Tek su se poslije više od pet stoljeća i državne vlasti “sjetile” da su i one dužne nešto učiniti za prosvjetu vlastitog naroda.
Večernji list: Kakve su reakcije na papinsku jezičnu politiku bile među intelektualcima toga vremena? Jesu li postojali otpori?
- Koliko je meni poznato, nije bilo nikakvih, barem ne značajnijih, otpora. No, za precizan i zadovoljavajući odgovor na to vrlo uopćeno pitanje trebalo bi mnogo istraživanja po arhivima i knjižnicama. To nas, uostalom, ovdje najmanje zanima.
Večernji list: Može li se tvrditi da je hrvatski jezik imao značajnu ulogu u oblikovanju ideje “panslavenske” katoličke misije?
- Panslavizam je politički i kulturni pokret koji se pojavio tek u 19. stoljeću. Nastao je među slavenskim intelektualcima u središnjoj i istočnoj Europi, osobito među Česima i Slovacima. Svrha mu je bila ujedinjenje svih slavenskih naroda na temelju njihove zajedničke etničke, jezične i kulturne pripadnosti. Svi Slaveni trebali su se ujediniti kako bi ojačali svoju političku i kulturnu snagu. Politički panslavizam (ideja stvaranja zajedničke slavenske države ili saveza) služio je najviše Rusiji kao sredstvo njezina političkog utjecaja na Balkanu i u središnjoj Europi.
Večernji list: Kako bi se mogao usporediti današnji odnos prema hrvatskom jeziku, posebno u kontekstu globalizacije i sveprisutnosti engleskog jezika?
- Danas se s tehnikom i tehnološkim napretkom širi globalizam. To se nerijetko ističe kao ideal modernog društva. Što se jezika kao takva tiče, na Zapadu prevladava utjecaj engleskoga, a na Istoku kineskoga. Neki narodi uvode engleski već u osnovnim školama. Je li to dobro, pokazat će vrijeme. Treba biti budan da se globalizam, koji po sebi ne mora biti loš, ne pretvori u imperijalizam najjačih i najvećih zemalja. Izgubiti nacionalni jezik i identitet bio bi neprocjenjiv gubitak identiteta manjih naroda, a time i kulturno osiromašenje čovječanstva kao takva. Dokle god živi jezik, živjet će i narod. Nije naodmet podsjetiti da je u starom hrvatskom “jazik” značio jezik i narod. “Tko želi uništiti jedan narod, dovoljno mu je uništiti njegov jezik” (Fran Kurelac).