Na suđenju Šerifu Patkoviću za zločine u selu Dusina, svjedoci obrane negirali su njegovu umiješanost u ubojstvo zapovjednika HVO-a Zvonka Rajića. Svjedočenja su se fokusirala na kretanje optuženog tijekom akcije.
Na pitanje braniteljice Lejle Terzimehić o tome što se događalo 26. siječnja 1993. godine, Patković je kazao kako je u jutarnjim satima iz zapovjedništva brigade stigla informacija o oružanom sukobu u selu Dusini te da je tom prigodom ili ranjen ili poginuo Čamdžić, zapovjednik satnije koju je on ranije poslao gore, piše Detektor.ba.
Patković je ispričao da su potom krenuli prema tom rejonu i došli do samog ulaza u Dusinu te da je bilo dosta vojske iz drugih postrojbi.
Tu je, kako je rekao, vidio svoje vojnike i mještane kako vode kolonu zarobljenih, pri čemu je jednog od svojih vojnika pitao što se dogodilo, na što mu je vojnik kazao da su od nekoga dobili zapovijed da zarobljene vode u Lašvu.
Pojasnio je da je njegovo zadržavanje kod sela Dusine trajalo deset do 15 minuta jer je žurio vratiti se u zapovjedništvo.
Patković je dodao da se u Dusini sukob vodio na dva mjesta – na vrhu sela prema Busovači i na brdu prema Donjoj Višnjici. Prema njegovim riječima, Rajić je poginuo u drugom dijelu sela, dok je on došao drugim putom.
- Uistinu nisam vidio tijelo. To je bilo na drugom kraju sela Dusine prema asfaltnom putu, a ja dolazim iz drugog smjera, rekao je Patković.
Tužiteljica Sanja Jukić kazala je da će svoj komentar na Patkovićevo svjedočenje dati u završnoj riječi.
Patković je, u svojstvu zapovjednika Druge bojne Sedme muslimanske brigade Armije BiH, optužen da je – nakon što je Armija BiH 26. siječnja 1993. zauzela selo Dusinu – ubio lokalnog zapovjednika HVO–a Zvonka Rajića, koji je ležao ranjen na zemlji.
Nermin Tajan, svjedok obrane, ispričao je da je u siječnju 1993. bio na dužnosti pomoćnika zapovjednika za sigurnost Druge bojne Sedme muslimanske brigade te da ga je pozvao Patković kako bi zajedno išli na teren.
Prisjetio se da su im se tijekom odlaska u Dusinu pridružila dvojica-trojica vojnika koji su išli u istom smjeru. Ulaskom u selo pitao je jednog od vojnika gdje je poginuo zapovjednik satnije, a potom su se Patković i on razdvojili.
Tajan je ispričao da je potom sišao do Patkovića kako bi ga obavijestio te je dolje vidio kolonu svezanih vojnika HVO–a, za koje je čuo da će biti odvedeni u Lašvu na razmjenu. Svjedok je dodao da su zarobljenici odvedeni u Lašvu i da su predani, vjerojatno, Vojnoj policiji, nakon čega su se vratili u vojarnu.
U unakrsnom ispitivanju tužiteljica je upitala svjedoka koliko je vremena prošlo od njihova razdvajanja do trenutka kada se ponovno vraća u Dusinu, na što je svjedok rekao da je to trajalo nekih pet–šest minuta te da je mogao vidjeti Patkovića.
Jukić je podsjetila svjedoka na njegov iskaz iz istrage u kojem nije spomenuo da su ih sustigli vojnici na putu prema selu, nego da su vojnike zatekli u selu Dusini, na što je svjedok kazao da je točno i da su ih susreli i da su ih zatekli u selu.
Na pitanje tužiteljice zašto na ispitivanju nije rekao da su ih sustigla dvojica–trojica vojnika, svjedok je kazao da je odgovarao na pitanja koja su mu postavljana.
Svjedok je rekao da on nije imao naoružanje, ali da misli da je Patković imao pištolj. Nastavak suđenja zakazan je za 29. svibnja.
Inače, 26. siječnja ove godine navršile su se 33 tužne godine od zločina nad Hrvatima Dusine, zaseoka koji teritorijalno pripada Zenici, ali gravitira Busovači.
Pokolj u Dusini izveli su pripadnici 7. muslimanske brigade koja je bila u sastavu 3. korpusa Armije BiH. Akcijom je zapovijedao Šerif Patković za kojeg je Željka Rajić (supruga Zvonka Rajića) kao svjedokinja u Haagu kazala kako se „hvalio da joj je osobno ubio muža". Prema svjedočenjima preživjelih, ispred kuće Jure Kegelja ubijeno je devet zarobljenika, a posljednji, deseti zarobljenik, Mladen Kegelj mučen je i ubijen u seoskom Mejtefu. Jednom od zarobljenika – Zvonki Rajiću, nakon strijeljanja izvađeno je srce. Ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin koji se iz Zenice sklonio u Dusinu, prenosi Nedjelja.ba.
Hrvati u Dusini bili su enklava u bošnjačkom okruženju, od 70-ak ljudi ukupno, vrlo malo ih je bilo vojno sposobnih. Otprilike 80% stanovništva sela bili su Bošnjaci, dok su Hrvati činili ostatak. Ovaj je zločin bio uvertira za opći sukob Hrvata i Bošnjaka u Središnjoj Bosni, ali i primjer etničkog čišćenja, budući da se ni nakon tri desetljeća u ovo selo nije vratio nijedan Hrvat.
Za vrijeme akcije i opkoljavanja sela zarobljeni su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i približno 40 civila. Zapovjednik HVO-a je otet te je ubijena njegova pratnja. Među 10 ubijenih bilo je pet članova obitelji Kegelj - Draženko Kegelj, Mladen Kegelj (mučen i ubijen), Niko Kegelj, Stipo Kegelj i Vinko Kegelj - te Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić te Vojo Stanišić.
Za taj zločin na 14 godina zatvora osuđen je Vehid Subotić zvani Geler. On je izdvojio osam civila hrvatske nacionalnosti, sproveo ih do jedne kuće i naredio pripadnicima čete da ih ubiju.