Rođena je na sam Božić 1970. godine u Kotor Varoši, u Ugandi živi i obavlja svoju misiju misionarke u malenom selu Rwentobo župe Rushoka već osam godina, a najteže joj je i danas, govori, vidjeti djecu koja umiru od gladi. Ona je časna sestra Ivka Lučić, članica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, s kojom smo razgovarali tijekom njezina kratkog boravka u samostanu UBDM u Tolisi, gdje je održala i predavanje koje je gotovo bez daha pratilo oko 70 župljana Tolise i gostiju. Život Katoličke crkve u misijama, svakodnevni izazovi i djelovanje misionara u Ugandi bili su tema njezina izlaganja. Istaknula je kako je vjera u Ugandi jako živa, da su sagradile Osnovnu školu sv. Klare te u veljači započele školsku godinu, piše Večernji list BiH.
Činiti dobro
“Kad je sestra provincijalka pitala tko želi ići, ja sam se odmah prijavila. Tada sam imala 48 godina, ali evo, činiti dobro djelo i pomagati može se u svakoj životnoj dobi. Činiti dobro uvijek je nova odluka. Zapravo me najviše privuklo to siromaštvo, napuštena i zapuštena djeca, čak i ostavljena. Teško je. Mi pomažemo koliko možemo. Sretne smo i radosne što pomažemo jer tamo nas je stalno pet časnih sestara. Doživljavaju nas kao prijatelje. Kada sam stigla tamo, bilo je pitanje odakle krenuti, što početi raditi. Došli smo u nepoznato, nemate nikakav projekt, ništa zbog čega ste došli, nešto konkretno. Kao što sam prije rekla, prva je zadaća misionara ne izgubiti se, već pomoći siromašnima. I to činimo. Dođe i bolest. Ja sam dva puta preboljela malariju, ali unatoč svemu, jedva čekam povratak u Ugandu”, govori nam sestra s čijeg lica ne silaze skroman osmijeh i pozitivna energija. Kada smo to prokomentirali, kaže: “To je najviše od života s tim divnim ljudima Ugande koji su, unatoč bijedi i neimaštini, uvijek s osmijehom na licu.”
Od niza tužnih slika koje nam je prenijela izdvaja onu najtužniju, kada majke traže pomoć za gladnu djecu. “I nakon osam godina u misijama nemoguće je naviknuti se na prizor izgladnjelog djeteta. Najžalosnije mi je bilo kada je došla majka s petero djece i kaže: ‘Sestro, pomozite, ovo moje dijete je bolesno.’ A onda se ustanovi da to dijete, kao ni ostali, nije jelo danima. Ne danima, mjesecima. Dakle, nije to jedan slučaj, to su slučajevi koji se najčešće pojavljuju na našim vratima. Teško je doći iz BiH i Hrvatske, iz Europe, u takav svijet koji živi u bijedi. Htjeli bismo pomoći svima, a nemoguće je tako odjednom. Jer sažalite se nad jednim pa biste mu dali sve, a odmah stižu drugi. A onda vidite iz dana u dan, ili iz mjeseca u mjesec, da broj potrebitih raste. Sve više su dolazili jer su znali: sestre su tu, mogu im pomoći. Ne samo da mogu nego i hoće.”
“Država je napučena, ljudi nemaju kako zaraditi, nema posla, nemaju što raditi, nemaju svoju zemlju, nemaju što obrađivati. Nemaju ni gdje živjeti. Ako uspiju unajmiti sobu, plaćaju je radom. Obitelji imaju mnogo djece, a u mnogo slučajeva ih ne mogu školovati i hraniti. Djeca često ne idu u školu, nego ostaju kod kuće raditi. Mnogi ne znaju ni pisati ni čitati”, svjedoči s. Ivka i nastavlja: “Mi smo sagradile Osnovnu školu svete Klare i započele ovu školsku godinu u veljači. Tako pomažemo djeci. Školujemo ih, a uz to dobiju i obrok. Unatoč svoj tuzi, gladi i siromaštvu, ima i radosnih trenutaka. Vjera je tamo živa, jako živa. Djeca nas slijede, trče za nama pa uđu za nama i u crkvu. Ostanu na svetoj misi iako tamo misa traje i po tri sata. To je zanimljivo: nikome se ne žuri. Oni koji pripadaju Crkvi taj su dan odvojili za svetu misu, za slavljenje Boga i ništa ih drugo ne zanima.”
Molite za misionare
Na kraju je s. Ivka i preko Večernjeg lista željela uputiti poruku zahvale. “Od srca hvala svima onima koji na bilo koji način potpomažu našu misiju i pozivam ih da nastave i dalje, da nas ne zaborave. I ono na što bih najviše pozvala jest da se mole za nas misionare jer predivan je osjećaj kada znamo da netko svojom čvrstom molitvom stoji iza nas i mi to osjećamo iz dana u dan. Posebno kada se umorimo, svane novi dan s novom snagom jer znamo da se netko dobro molio za nas. Da je drukčije, ne bismo mogli”, kazala je misionarka, časna sestra Ivka Lučić. Oni koji žele pomoći u školovanju djece OŠ sv. Klare, gladnima ili bolesnima, mogu to učiniti uplatom na račun koji je dostavila s. Ivka Lučić, misionarka u Ugandi.