Dugotrajna suša i visoke temperature ozbiljno su pogodile stočarstvo u Hercegbosanskoj županiji (HBŽ). Sijena je sve manje, a cijene rolo bala gotovo su udvostručene u odnosu na prošlu godinu. Za stočara u HBŽ-u najveći izazov tek slijedi – osigurati dovoljno hrane za zimu.
Jedan od stočara koji ove godine snažno osjeća posljedice suše je Ivica Mioč iz Šujice, koji se bavi uzgojem koza i konja.
Mioč kaže da se stoka još može djelomice hraniti na područjima uz šumu, gdje koze pronalaze brst, a nešto hrane nalaze i konji. Ipak, ispaša više nije dovoljna pa konjima već krajem kolovoza mora davati rolo bale sijena, čime troši zalihe pripremljene za zimu.
- To je katastrofa. Ne znam što će biti. Mi još kosimo gore na Kupresu. Kod nas u Šujici nismo uspjeli pripremiti ni trećinu potrebne hrane. Sve je izgorjelo i nestalo. I na Kupresu je trava stradala, ali mora se kositi ono što ima - kaže Mioč za Fenu.
Njegovo gospodarstvo ima vlastitu mehanizaciju i u normalnim okolnostima proizvodi dovoljno sijena za svoje potrebe, kao i za prodaju drugim stočarima. Ove godine situacija je znatno teža.
- Mi, inače, prodajemo sijeno, ali stare kupce koje smo imali teško da ćemo ove godine uspjeti namiriti - kaže Mioč.
Cijene idu u nebo
Slabiji prinos istodobno znači i znatno veće troškove proizvodnje. Za količinu sijena koja se ranijih godina mogla prikupiti na manjoj površini sada je, kaže, potrebno kositi višestruko više zemlje.
- Trave je nestalo. Mora se kositi trostruko veća površina, a to znači i puno više potrošenog goriva. Ove godine sve se poklopilo, skoro da ne može biti gore - govori Mioč.
Nestašica se već odrazila i na tržište. Rolo bala sijena uobičajene veličine, koja je prošle godine stajala oko 60 KM, sada doseže cijenu od 100 KM, a zbog manjka raspoloživih količina očekuje se daljnji rast.
Mioč upozorava i na problem zapuštenih pašnjačkih i šumskih površina koje bi se, prema njegovu mišljenju, mogle bolje koristiti za ispašu.
Smatra da bi mjerodavni trebali omogućiti stočarima ograđivanje većih površina, osobito na teško pristupačnim terenima na kojima je stoku bez ograde gotovo nemoguće čuvati.
- Ne mogu se naći čobani. Mi bismo mogli ograditi 200 ili 300 hektara niskog raslinja i niske šume. Stoka bi to čistila, a time bi se smanjila i mogućnost širenja požara - kaže Mioč.
Dodaje da se upravo u šikari i niskom raslinju i tijekom sušnih razdoblja zadržava zelena vegetacija, ali da je takva područja bez ograđivanja teško koristiti za ispašu.
- Kad bi nam bilo omogućeno ograditi takve površine, imali bismo puno manje problema. Po šikari i niskom raslinju uvijek ima zelene trave - kaže Mioč.
Jedan od rijetkih bez problema sa zalihama
Dok se dio stočara u Hercegbosanskoj županiji suočava s ozbiljnim manjkom hrane, Zvonimir Tabak, koji uzgaja autohtonu pasminu goveda bušu, zasad nema takvih problema. Kaže da se za sezonu pripremio unaprijed, dio sijena proizveo je sam, a dio kupio, dok vodu osigurava iz vlastitih izvora.
- Sijena imam koliko mi treba, pola sam proizveo, pola kupio. Vode zasad imamo, a pripremio sam i kamion i cisterne ako izvori presuše u rujnu - kaže Tabak za Fenu.
Dodaje da se trava na planini još zadržala u dubljim docima i vrtačama, pa njegovo gospodarstvo zasad nije osjetilo posljedice suše kao neki drugi stočari.