Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini, mons. Luigi Pezzuto u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem, predsjednikom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, te nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem i biskupom banjolučkim mons. Franjom Komaricom, u večernjim satima u subotu 13. ožujka 2021. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu slavio je Svetu misu na hrvatskom jeziku u povodu osme obljetnice pontifikata pape Franje. U koncelebraciji je bilo 11 svećenika među kojima savjetnik u Apostolskoj nuncijaturi mons. Amaury Medina Blanco, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić i generalni tajnik BK BiH mons. Ivo Tomašević. Na Misi je sudjelovao veći broj redovnica raznih družbi te bogoslovna zajednica predvođena svojim poglavarima, a bogoslovi su animirali liturgijsko pjevanje uz orguljsku pratnju vlč. Marka Stanušića.
Prije početka Svete mise pozdrav nunciju Pezzutu, nadbiskupu Vukšiću, biskupu Komarici, svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima i svim nazočnim uputio je kardinal Puljić. Posebno je pozdravio Apostolskog nuncija nazvavši ga desnom rukom Svetoga Oca u Bosni i Hercegovini te mu čestitao na počasnom doktoratu koje mu je nedavno dodijelilo Sveučilište u Mostaru.
Uvodeći u Misno slavlje nuncij Pezzuto je zahvalio kardinalu Vinku Puljiću, „što je htio i odredio slavlje ove Svete mise u svojoj katedrali da bi proslavio VIII. godišnjicu izbora pape Franje za pastira opće Crkve“. „Sjećamo se također njegova apostolskog putovanja u Bosnu i Hercegovinu, kad je imao jednu jedinu postaju upravo ovdje, u glavnom gradu Sarajevu. To je pohod koji je sigurno učvrstio usku osobnu povezanost s papom Franjom, kao što je prije toga bilo s Ivanom Pavlom II. u njegova dva putovanja, vrlo značajna za poznate prošle ratne događaje u ovoj zemlji. U ovoj prigodi želimo uputiti Gospodinu svoju zahvalnu pohvali za dar koji učinio svojoj Crkvi i, u isto vrijeme, svojom zagovornom molitvom podržati osobu i djelo koje vršio papa Franjo u korist mira, bratstva i solidarnosti prema siromasima“, kazao je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini.
U prigodnoj homiliji na talijanskom jeziku nuncij Pezzuto najprije se osvrnuo na misni odlomak iz Evanđelja po Luki (18,9-14) u kojem Isus iznosi prispodobu o molitvi farizeja i carinika u hramu nakon koje carinik, koji je molio udarajući se u prsa, odlazi opravdan kući, a ne farizej koji je zahvaljivao Bogu što nije kao ostali ljudi. „Današnja čitanja daju nam do znanja da se ta pitanja ne uzimaju zdravo za gotovo a u evanđeoskoj prispodobi koja nam se nudi vidimo dvije vrste vjerske prakse: 1. Farizejeva: njegova molitva, na način na koji je formulirana ističe neke bitne aspekte njegove religioznosti. Kao prvo, prema farizejevom konceptu, Bog je savjesni računovođa koji u svojoj knjizi bilježi dobro koje ljudi čine. Zatim, sukladno toj rigidnoj računici, Bog bi trebao platiti čovjeku za dobro koje je učinio… Ukratko, farizejeva vjerska praksa je materijalistička i trgovačka, koja – kao takva – vrijeđa Boga i ljude, također jer se temelji na snažnoj svijesti o vlastitom neporočnom ja, koje se samoopravdava¸ a druge osuđuje“, kazao je apostolski nuncij te naveo drugu vrstu vjerske prakse.
„Tu je i carinikova vjerska praksa, koji – prema onome što se zaključuje iz njegovog načina molitve – usmjerava pažnju sa samoga sebe, sa vlastitog ja na Boga. Sebe smatra jadnim grešnikom, ne može spasiti samog sebe. Njegovo spasenje ovisi isključivo o Božjem opraštanju. Naime, ovdje imamo drugačiji koncept Boga i čovjekova odnosa s njim, kao i drugačiji koncept spasenja u odnosu na onaj farizejev. Bog je Svet i Milosrdan, pred njim smo svi jadni grešnici. Carinikov duhovni inventar potpuno je prazan, a njegov životopis je neprihvatljiv: lopov je i kamatar, pijavica siromaha, škrtac i prevarant, itd. U carinikovu slučaju Bog nije savjesni računovođa koji je u svojim knjigama zabilježi dobro, a iznad svega zlo koje je ovaj počinio. Bog je za njega onaj koji oprašta. Stoga, carinikovo spasenje nije plod zasluga njegovih dobrih djela, jer on ima samo grijehe - kako navodi u svojoj molitvi. Naprotiv, spasenje je sama Božja milost i dobrota“, poručio je nuncij Pezzuto ističući da je potrebna „unutarnja i autentična religioznost, odnosno ona na koju se Isus poziva u prispodobi ukazujući na lik carinika: Isus nam zapravo ukazuje na religioznost koja svoj temelj ima u otkrivanju Božjeg milosrđa, koje se očituje upravo u Njegovoj osobi“.
Kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran je za papu 13. ožujka 2013. na konklavama poslije odreknuća pape Benedikta XVI. Izabrao je ime Franjo te postao prvi rimski biskup u povijesti koji je uzeo to ime. Ujedno on je prvi isusovac izabran za papu, te je ujedno i prvi papa koji dolazi iz Latinske Amerike.
Papa Franjo, 6. lipnja 2015. pohodio je Bosnu i Hercegovinu i njezin glavni grad Sarajevo te slavio Misu i imao brojne susrete.
Propovijed nuncija Pezzuta na Misi u povodu osme obljetnice pontifikata pape Franje
Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini, mons. Luigi Pezzuto, 13. ožujka 2021. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu slavio je Svetu misu na hrvatskom jeziku u povodu osme obljetnice pontifikata pape Franje. Uvodne riječi i propovijed nuncija Pezzuta prenosimo u cijelosti:
Uvod
Drage sestre!
Draga braćo!
Zahvalan sam vašem nadbiskupu, kardinalu Vinku Puljiću, što je htio i odredio slavlje ove svete Mise u svojoj katedrali da bi proslavio VIII. godišnjicu izbora pape Franje za pastira opće Crkve.
Sjećamo se također njegova apostolskog putovanja u Bosnu i Hercegovinu, kad je imao jednu jedinu postaju upravo ovdje, u glavnom gradu Sarajevu. To je pohod koji je sigurno učvrstio usku osobnu povezanost s papom Franjom, kao što je prije toga bilo s Ivanom Pavlom II. u njegova dva putovanja, vrlo značajna za poznate prošle ratne događaje u ovoj zemlji.
U ovoj prigodi želimo uputiti Gospodinu svoju zahvalnu pohvali za dar koji učinio svojoj Crkvi i, u isto vrijeme, svojom zagovornom molitvom podržati osobu i djelo koje vršio papa Franjo u korist mira, bratstva i solidarnosti prema siromasima.
Homilija
U Božjoj Riječi koju Crkva danas stavlja pred nas istaknuto je ono što je temelj vjerske prakse svake religije.
Kakva autentična vjerska praksa je Bogu uistinu ugodna?
Jesam li siguran da autentično živim svoje kršćanstvo i svoje katoličanstvo?
Današnja čitanja daju nam do znanja da se ta pitanja ne uzimaju zdravo za gotovo a u evanđeoskoj prispodobi koja nam se nudi vidimo dvije vrste vjerske prakse:
1. Farizejeva: njegova molitva, na način na koji je formulirana ističe neke bitne aspekte njegove religioznosti.
Kao prvo, prema farizejevom konceptu, Bog je savjesni računovođa koji u svojoj knjizi bilježi dobro koje ljudi čine. Zatim, sukladno toj rigidnoj računici, Bog bi trebao platiti čovjeku za dobro koje je učinio.
Razumijete da se na taj način i ljudsko dostojanstvo srozava jer koncepcija “Boga kao računovođe” svodi čovjeka na status najamnika. Zapravo, na taj bi način čovjekova vjerska praksa imala za jedini cilj dobivanje nagrade. Ne zanima ga Bog, nego nagrada koju Bog daje.
Ako zatim, uzmemo u obzir farizejevu ideju njegova odnosa s Bogom, a time i spasenja - onako kako se to može zaključiti iz njegove molitve – jasno nam je da je za njega spasenje plod njegovih osobnih napora i zasluga njegovih dobrih djela. U biti, farizej misli da će zahvaljujući svojim dobrim djelima spasiti sam sebe. Nije Bog onaj koji spašava, nego čovjek dobrim djelima spašava samoga sebe.
Ukratko, farizejeva vjerska praksa je materijalistička i trgovačka, koja – kao takva – vrijeđa Boga i ljude, također jer se temelji na snažnoj svijesti o vlastitom neporočnom ja, koje se samoopravdava¸ a druge osuđuje.
Stoga ako netko do nas misli i vrši svoju kršćansku i katoličku religioznost kao farizej sigurno ima mnogo za popraviti u sebi samom.
2. Zatim, tu je i carinikova vjerska praksa, koji – prema onome što se zaključuje iz njegovog načina molitve – usmjerava pažnju sa samoga sebe, sa vlastitog ja na Boga. Sebe smatra jadnim grešnikom, ne može spasiti samog sebe. Njegovo spasenje ovisi isključivo o Božjem opraštanju.
Naime, ovdje imamo drugačiji koncept Boga i čovjekova odnosa s njim, kao i drugačiji koncept spasenja u odnosu na onaj farizejev.
Bog je Svet i Milosrdan, pred njim smo svi jadni grešnici. Carinikov duhovni inventar potpuno je prazan, a njegov životopis je neprihvatljiv: lopov je i kamatar, pijavica siromaha, škrtac i prevarant, itd. U carinikovu slučaju Bog nije savjesni računovođa koji je u svojim knjigama zabilježi dobro, a iznad svega zlo koje je ovaj počinio. Bog je za njega onaj koji oprašta. Stoga, za carinika spasenje nije plod zasluga njegovih dobrih djela, jer on ima samo grijehe - kako navodi u svojoj molitvi. Naprotiv, spasenje je sama Božja milost i dobrota.
* * *
Sada bismo se trebali zapitati: s kime se to ja poistovjećujem, s farizejem ili carinikom?
Ta dva prototipa, prevedena u današnje pojmove, govore nam da kad god se pred Bogom pozivamo na svoje dobro ponašanje kako bismo tražili nagradu, kako bismo se pokazali boljima od drugih i kako bismo prezreli nove "carinike" našeg društva (marginalizirane, prosjake, alkoholičare, drogirane, emigrante itd.), nismo drugo doli farizeji.
Jao nama molimo li govoreći: "Zahvaljujem ti, Gospodine što nisam poput ovih ljudi" jer ćemo se isključiti iz Božjeg milosrđa.
U zaključku: potrebna je unutarnja i autentična religioznost, odnosno ona na koju se Isus poziva u prispodobi ukazujući na lik carinika: Isus nam zapravo ukazuje na religioznost koja svoj temelj ima u otkrivanju Božjeg milosrđa, koje se očituje upravo u Njegovoj osobi. Amen.