Jedna ljudska sudbina i priča o ženi koja je na kemoterapije morala putovati autobusom promijenile su sve. Iz tog bolnog saznanja u Mostaru je pokrenut projekt izgradnje Kuće nade, humanitarne inicijative Zaklade Svjetlo nade namijenjene onkološkim pacijentima koji na liječenje dolaze iz drugih gradova i županija. Iza ovog projekta stoji Antonela Vučić, koja je viziju pretvorila u konkretan plan s ciljem da se pacijentima omogući besplatan smještaj i podrška tijekom terapija u blizini Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. U razgovoru za Večernji list pokretačica ove priče otkriva kako suosjećanje pretvoriti u konkretno djelo.
Večernji list BiH: Svi mi imamo neke svoje svakodnevne brige, ali kada čovjek zakorači na Onkologiju, sve to nestaje... Tko su zapravo ti pacijenti mostarske Onkologije, što vas u tim susretima najviše gane i natjera na suze, a što vam ulije nadu?
To su ljudi koji se svakoga dana bore za ono što mi zdravi često uzimamo zdravo za gotovo. Za još jedan dan života, za još jedan zagrljaj, još jedan izlazak sunca, još jedan trenutak sa svojom obitelji. Svi se bojimo bolesti, a riječ "karcinom" kod većine nas izaziva strah jer je često povezujemo sa smrću. Međutim, kada uđete na Odjel onkologije, shvatite da tamo nećete susresti samo bolest. Susrest ćete nevjerojatnu hrabrost, dostojanstvo, nadu i ljude koji unatoč svemu pronalaze razlog za osmijeh.
Ono što mene uvijek najviše gane upravo je njihova borba. Na tom mjestu više nema prostora za ego, taštinu, zavist ni za sve one sitnice oko kojih se mi, koji mislimo da smo zdravi ili, možda točnije, samo još nismo pregledani, svakodnevno opterećujemo. Tamo shvatite koliko su naše svakodnevne brige često male i nevažne u usporedbi s onim što ti ljudi prolaze. Posebno me dira njihova vjera. U trenucima kada medicina daje sve od sebe, a liječnici i medicinske sestre ulažu svoje znanje, trud i srce, mnogi svoju najveću snagu pronalaze upravo u Bogu.
Večernji list BiH: Ideja o Kući nade rodila se iz potresne priče o ženi koja je na kemoterapije morala putovati autobusom...
Da, upravo tako. Prije nekoliko godina vodila sam promociju jedne knjige, a sav prihod od njezine prodaje bio je namijenjen kako bi se jednoj gospođi olakšao prijevoz na terapije iz mjesta u kojem je živjela do Onkologije u Mostaru. Tada sam prvi put istinski zastala i zapitala se kako izgleda život ljudi koji, osim što vode najtežu bitku svog života, moraju razmišljati i o tome kako će uopće doći na liječenje i kako će se, iscrpljeni nakon kemoterapije, vratiti kući autobusom. Ta priča ostala je duboko u meni. Možda o njoj nisam svakodnevno govorila, ali nikada nije nestala iz moje svijesti. Nosila sam je sa sobom četiri ili pet godina.
I onda je jednoga dana jednostavno sinula ideja. Pomislila sam zašto ti ljudi, barem tijekom liječenja, ne bi imali mjesto na kojem će se osjećati sigurno? Mjesto na kojem nakon teške terapije neće morati odmah krenuti na dug i iscrpljujući put, nego će moći ući u toplu sobu, skuhati šalicu čaja, odmoriti se, prikupiti snagu i barem nakratko osjetiti mir.
Vjerujem da upravo u tome leži smisao ove priče. Nekada ne možemo promijeniti nečiju dijagnozu, ali možemo promijeniti način na koji se ta osoba osjeća dok prolazi kroz najteže dane svog života.
Večernji list BiH: Tko će sve moći boraviti u kući i kako ste zamislili njezinu osnovnu misiju?
Kuća nade bit će otvorena svim onkološkim pacijentima kojima tijekom liječenja bude potreban smještaj. Naš je cilj da nitko tko vodi ovu tešku životnu bitku ne ostane bez sigurnog mjesta na kojem se može odmoriti, prikupiti snagu i dostojanstveno proći kroz dane terapije. Ono što posebno želim naglasiti jest da Kuća nade neće poznavati ime ni prezime, nacionalnost, vjeru, političko opredjeljenje ni bilo koju drugu podjelu. Jer ni karcinom ne bira. Bolest ne pita tko ste, odakle dolazite, kako se zovete ili u što vjerujete. Pred njom smo svi jednaki i upravo zato želimo da i Kuća nade bude mjesto na kojem će jedino važno biti da je čovjeku potrebna pomoć.
Naša je misija stvoriti prostor u kojem će svatko biti prihvaćen s jednakim poštovanjem, toplinom i dostojanstvom. Uvjeti boravka i način prijama bit će jasno definirani nakon završetka i otvorenja Kuće nade, u suradnji sa stručnim timovima. Ono što već danas mogu obećati jest da će vrata Kuće nade uvijek biti otvorena čovjeku kojem je pomoć potrebna, bez ikakvih podjela i predrasuda. Vjerujem da upravo u tome leži njezina najveća vrijednost da bude dom nade, a ne mjesto koje razlikuje ljude.
Večernji list BiH: Rak ne bira ni godine ni status, a najviše boli kada pogodi one najmlađe…
Iskreno, cijela moja priča vezana uz pomoć onkološkim pacijentima nije počela s Kućom nade. Počela je mnogo prije na Odjelu pedijatrije. I, nažalost, počela je s jednim malim onkološkim pacijentom koji danas više nije među nama. Prije pet ili šest godina, za vrijeme božićnih blagdana, prvi put smo dijelili božićne paketiće djeci na Pedijatriji. Ulazili smo u svaku sobu, osim u jednu. Rekli su nam da se u njoj nalazi dječak kojemu, nažalost, liječnici više nisu mogli pomoći i da zbog njegova izrazito oslabljenog imuniteta nije preporučljivo ulaziti. Međutim, njegova mama zamolila je da Djed Božićnjak ipak uđe. Mi smo ostali ispred stakla bolničke sobe i promatrali taj susret. Nikada neću zaboraviti osmijeh tog dječaka. U trenutku kada je ugledao Djeda Božićnjaka, kao da je bolest na nekoliko minuta nestala. Taj prizor zauvijek je ostao urezan u moje srce.
Kada smo izašli s odjela, nazvala sam tadašnju glavnu sestru, gospođu Marinu Pandžu, i pitala postoji li još neka želja koju bismo tom dječaku mogli ispuniti. Nakon nekoliko minuta nazvala me i rekla: "Postoji jedna želja. Pomalo je neobična."
Želio se još samo jednom spustiti niz tobogan.
Sestra Marina unijela je ambulantni tobogan u bolnički odjel i ispunili smo mu tu želju. Danas, kada se toga sjetim, shvatim koliko su djeca zapravo mudra. Dok mi odrasli često jurimo za velikim stvarima, njima je za sreću ponekad dovoljan jedan spust niz tobogan, nekoliko minuta igre i osjećaj da su, barem nakratko, ponovno samo djeca.
Taj dječak me naučio da najveće životne vrijednosti ne možemo kupiti. Ne postoji novac koji može platiti osmijeh djeteta koje prolazi kroz tako tešku bolest. Ne postoji priznanje koje može zamijeniti osjećaj da ste nekome uljepšali možda posljednje dane njegova života. Možda je upravo to najvrjedniji dio cijele ove priče. Ne zidovi koje gradimo, nego osmijesi koje vraćamo, jer ponekad jedan dječji osmijeh vrijedi više od svega što čovjek tijekom života može steći.
Večernji list BiH: U Hercegovini se često ponosimo time da smo tu jedni za druge u nevolji. Pokazuje li ova priča o izgradnji Kuće nade da u ljudima, unatoč otuđenom vremenu u kojem živimo, još uvijek ima solidarnosti?
Apsolutno. Ova priča pokazala mi je da u našem narodu još uvijek živi ono najljepše - solidarnost, dobrota i spremnost da pomognemo kada je nekome najteže.
Gotovo svakodnevno javljaju nam se ljudi koji žele dati svoj doprinos. Netko donira novac, netko građevni materijal, netko svoje znanje, vrijeme ili vrijedne ruke. Upravo u tome i jest ljepota ove priče, Kuća nade ne gradi se samo ciglama nego srcima dobrih ljudi.
Posebno sam zahvalna brojnim poduzetnicima i gospodarstvenicima koji su već prepoznali važnost ovog projekta, ali i svima onima koji će to tek učiniti te svojim donacijama pokazati da društvena odgovornost nije samo riječ nego djelo. Od srca hvala svakome tko je postao i tko će postati dio ove priče. Vjerujem da će upravo to zajedništvo biti najveći temelj Kuće nade jer kada se ljudi okupe oko plemenitog cilja, nastaju stvari koje ostaju kao trajno dobro cijeloj zajednici.
Želim od srca zahvaliti predstojnici Klinike za onkologiju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, prim. prof. dr. sc. Ingi Marijanović. Od prvoga dana prepoznala je vrijednost ove ideje i svojim znanjem, otvorenošću i ljudskošću pruža nam nesebičnu podršku na svakom koraku.
Ono što posebno želim istaknuti jest njezinu iznimnu posvećenost pacijentima. U vremenu kada je liječnički poziv iznimno zahtjevan, ona svakodnevno ulaže ne samo svoje stručno znanje nego i srce, razumijevanje i suosjećanje. Takvi ljudi ulijevaju nadu i svojim primjerom pokazuju da medicina nije samo profesija nego istinski poziv.
Uplate za Kuću nade mogu se izvršiti na:
Podaci za uplatu – akcija "Kuća nade"
Primatelj: Zaklada Svjetlo nade
Adresa: Ilićka 225, 88000 Mostar, BiH
Uplate u BiH:
Žiro-račun: 3387402214408822
Uplate iz inozemstva:
IBAN: BA39 3387 4022 1440 8822
SWIFT: UNCRBA22