Sve više radnika iz Bosne i Hercegovine svoju budućnost traži izvan zemlje. Razlog nije samo veća plaća. Bolji uvjeti rada, sigurnost zaposlenja, mogućnost napredovanja, uređene institucije i želja za dostojanstvenijim životom jednako snažno utječu na odluku da se napusti BiH.
Dostojanstvena plaća
Prosječna neto plaća u BiH u lipnju 2026. iznosila je 1.706 KM, dok je u Republici Srpskoj u srpnju iznosila 1.688 KM. No prosjek često skriva stvarnu sliku. Velik broj radnika prima znatno manje, a upravo su niske plaće jedan od razloga zbog kojih razmišljaju o odlasku. To potvrđuje i istraživanje koje provodi Savez sindikata RS-a, piše Večernji list BiH.
Cilj je utvrditi kakvi su uvjeti rada i života, kolika su primanja radnika, što za njih znači dostojanstvena plaća i koji bi ih čimbenici mogli zadržati u Republici Srpskoj. Prema analizi Saveza sindikata RS-a, trećina radnika prima plaću do iznosa prosječne plaće, dok je najveći broj zaposlenih upravo među onima s najnižim primanjima. Posebno su pogođeni radnici u gospodarstvu, čija je plaća u prosjeku 250 do 300 KM niža od prosječne plaće. Sindikati žele odgovoriti na jednostavno, ali ključno pitanje – koliko radniku zapravo treba za normalan život? Dostojanstvena plaća, prema definiciji sindikata, nije samo novac dovoljan za preživljavanje od mjeseca do mjeseca.
Ona bi radniku koji radi puno radno vrijeme trebala omogućiti da zajedno sa svojim kućanstvom podmiri osnovne životne potrebe, osigura pristojno stanovanje, hranu, zdravstvenu zaštitu, troškove obrazovanja i prijevoza, sudjeluje u društvenom životu i ima određenu financijsku sigurnost. I sve to bez stalnog dodatnog rada ili zaduživanja. Upravo tu nastaje problem. Ako jedna plaća nije dovoljna za normalan život, radnik počinje tražiti izlaz. A europske zemlje taj izlaz nude.
No novac nije jedini razlog. Radnici odlaze i zbog boljih uvjeta rada, uređenijeg sustava, većeg poštovanja radničkih prava, mogućnosti napredovanja i sigurnosti. Mlađi posebno teško prihvaćaju mogućnost da godinama rade za plaću koja im ne omogućuje samostalan život, kupnju stana ili stvaranje financijske pričuve. Istodobno, BiH ostaje bez ljudi koje je teško nadomjestiti. Poslodavci sve glasnije upozoravaju na nedostatak radne snage u građevinarstvu, proizvodnji, ugostiteljstvu, prometu, zdravstvu i drugim sektorima.
Odlazak znanja
Dok domaći radnici odlaze, sve se više govori o potrebi uvoza stranih radnika. To stvara paradoks: zemlja koja ne uspijeva zadržati vlastite radnike mora tražiti nove iz drugih država. Problem zato nije samo demografski. Odlaskom radnika odlaze iskustvo, znanje i novac uložen u njihovo obrazovanje. Poslodavcu koji izgubi kvalificiranog radnika nije dovoljno samo pronaći novu osobu – potrebno ju je obučiti, uvesti u posao i čekati da stekne iskustvo. Posljedice na kraju osjećaju i građani. Manjak radnika povećava pritisak na plaće, ali može dovesti i do viših cijena usluga i proizvoda. Istodobno, obitelji koje ostaju razdvojene zbog odlaska jednog ili više članova plaćaju drugu, manje vidljivu cijenu iseljavanja. Zato pitanje više nije samo kako zaustaviti odlazak. Ključno je kako stvoriti uvjete u kojima radnik neće morati birati između posla i dostojnog života. Ako plaća omogućuje samo preživljavanje, a bolji uvjeti rada i veća sigurnost čekaju preko granice, odlazak postaje racionalna odluka. BiH će teško zadržati radnike apelima da ostanu. Za to će biti potrebne veće plaće, kvalitetnija radna mjesta, snažnija zaštita radničkih prava i osjećaj da se od vlastitog rada može živjeti dostojno.
Jer radnik koji može normalno živjeti od svoje plaće nema samo razlog manje za odlazak – ima i razlog više za ostanak.