Darko Buzov, sin Tome Buzova, umro je 27. veljače, na isti datum na koji je prije 32 godine ubijen njegov otac Tomo Buzov.
Mislio sam tekst o filmu "Čovjek koji nije mogao šutjeti" početi rečenicom kako ćemo svi večeras, u noći s nedjelje na ponedjeljak, s posebnom pozornošću pratiti svečanost dodjele Oscara, nadajući se da će film Nebojše Slijepčevića osvojiti najprestižniju filmsku nagradu na svijetu koja će donijeti veselje ljudima u Hrvatskoj, ali i obitelji Darka Buzova, njegova sina koji živi u Beogradu – no onda je stigla prokleto tužna vijest.
Autor ovog teksta porukama je putem WhatsAppa prošlog tjedna kontaktirao Darka, koji je pristao dati intervju za dva hrvatska medija: Večernji listi i Novu TV, odnosno emisiju "Provjereno". Kolege s Nove TV snimili su intervju u utorak, a mi smo se s Darkom dogovorili za srijedu. To jutro kad sam ga zvao na njegov broj, javio se njegov sin koji mi je rekao da je tata u srijedu u ranim jutarnjim satima prevezen u bolnicu, ali glavna misao u glavi bila mi je da ima vremena za razgovor, važno je da sve bude dobro, da ozdravi i brzo se vrati iz bolnice. I onda je stigla tužna vijest koja je sve šokirala i priči obitelji Buzov dala još tragičniju notu.
Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, rođen je u Kaštel Novom 1940. U svom posljednjem intervjuu za emisiju "Provjereno" njegov, nažalost, sada preminuli sin Darko prisjetio se očeva odrastanja.
- Meni je deda nastradao u Drugom svjetskom ratu. On (otac) se sam školovao i sve je uradio sam. Valjda kada dođeš u životu do nečega na težak način, to puno više poštuješ nego kada imaš sve na gotovo. Njemu je djetinjstvo stvarno bilo veoma teško, veoma naporno. Moja pokojna baba iz Dalmacije je otišla u Slavoniju graditi pruge da bi prehranila djecu. Više je radio po toj pruzi nego što je išao u školu.
Tomo Buzov živio je u Beogradu. Tog kobnog 27. veljače 1993. ukrcao se u vlak Beograd – Bar u namjeri da posjeti sina, koji je bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici.
- Bio sam u vojsci, na redovnom služenju vojnog roka, ostala su mi samo dva mjeseca do odsluženja u garnizonu 'Masline' u Podgorici. Bilo mi je O. K. u vojsci, nas rat nije dodirnuo. Dobio sam sedam dana nagradnog dopusta, otac je htio da provedemo dva dana u posjetu rodbini u Podgorici i da se poslije vratimo u Beograd. Čekao sam ga na stanici, vlak je kasnio pet-šest sati. Konačno je stigao, izašli su svi putnici, ali ne i tata. Otišao sam do stana sestre koja živi u Podgorici, odmah kod željezničke stanice, i pozvao majku. Mama je rekla da je tata krenuo i da mu je rekla kako će nas dočekati s gulašem, koji najviše volim, i sa salčićima, omiljenim desertom. Nikada ih više nije napravila. Nikada - prisjetio se toga tragičnog dana Darko Buzov u prošlogodišnjem razgovoru za beogradski tjednik NIN.
Vlak Beograd – Bar prolazio je kroz BiH, kojom je tada harao rat. Na stanici u Štrpcima, nekih 30-ak kilometara od Višegrada, u blizini same granice sa Srbijom, uslijedio je ratni zločin i veliki čin građanske hrabrosti čovjeka rodom iz Kaštela. Tomo Buzov usprotivio se otmici bošnjačkih civila koju su izveli pripadnici srpskih paravojnih postrojbi pod zapovjedništvom Milana Lukića, kojeg su zatim likvidirali. Srpskim pobunjenicima nije se svidio potez čovjeka koji nije mogao šutjeti pa su i njega likvidirali.
Za otmicu u Štrpcima Darko Buzov saznao je idući dan.
- Oko 8 sati ujutro novinar Rifad Rastoder uletio je u garnizon, potražio me i rekao da mi je otac otet na stanici Štrpci, kao i njegov brat. Mislili smo da su to tek neke rekla-kazala informacije, sve dok oko 10-11 vijest nisu objavili na televiziji. I dalje sam vjerovao da je otac siguran, da će se snaći. Tek u idućih četiri-pet dana dobili smo informaciju da je oteto 18 osoba muslimanske nacionalnosti i moj otac Hrvat, premda se on izjašnjavao Jugoslavenom - govorio je Darko u razgovoru za NIN.
U svom zadnjem intervjuu za emisiju "Provjereno" još se jednom osvrnuo na čin građanske hrabrosti svoga oca: "Ja znam svoga oca kakav je. Moj je otac uvijek skakao na nepravdu i tako nešto, to je bio dio njegova karaktera. On je bio takav."
Supruga Tome Buzova, Koviljka, do zadnjeg trenutka vjerovala je da je živ.
Priča o Tomi Buzovu i njegovu herojskom činu vjerojatno bi bila sasvim zaboravljena da Nebojša Slijepčević nije odlučio snimiti film "Čovjek koji nije mogao šutjeti". Kratkometražni igrani film redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića i producenata Katarine Prpić i Danijela Peka nominiran je za Oscara, što je ujedno i prvi hrvatski film s nominacijom za ovu nagradu od samostalnosti. Film je dobio brojne nagrade, poput Zlatne palme ili Cesara, francuskog Oscara.
Nakon što je film nominiran za Oscara, Nebojša Slijepčević je izjavio: "Presretan sam što smo dobili nominaciju, no malo mi je to još uvijek nepojmljivo. Vjerojatno ću do kraja shvatiti što smo napravili tek kad spakiramo kofere za Los Angeles. U cijeloj ovoj dugoj oskarovskoj kampanji puno mi je značila iznimna podrška cijele filmske zajednice. Zato posebno želim zahvaliti svim našim filmašima koji su zdušno navijali za nas, koji su pričali o našem filmu, dijelili na društvenim mrežama inserte iz filma i pozivali glasače AMPAS-a na naše projekcije".
Kako je stajalo u press materijalima za medije, u konkurenciji od 180 naslova koji su bili kvalificirani za nominaciju u kategoriji kratkometražnog igranog filma, članovi Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti odabrali su 15 za najužu selekciju filmova, da bi potom nominirali pet naslova koji se dalje natječu za osvajanje prestižne nagrade. Nadamo se da je francuski Oscar uvertira za onaj američki, jer priča o Tomi Buzovu i njegovoj sudbini zaslužila je da bude ispričana i da cijeli svijet za nju sazna, s obzirom na to da su se njegovo ime i njegov čin namjerno zaboravljali kako u njegovoj rodnoj Hrvatskoj, jer se nije uklapao u zadani okvir, tako i u Srbiji, u kojoj je živio. A možda je to najbolje opisao sam redatelj filma Nebojša Slijepčević: - On je čovjek koji je napravio jedan stvarno junački čin, izgubio je život pritom, a zaboravljen je, prešućen je, zato što on ne pripada ni u jedan nacionalistički narativ postjugoslavenskih država. On je Hrvat koji je živio u Srbiji, a dao je život štiteći Bošnjake. Nije se borio ni za Hrvatsku ni za Srbiju ni za Bosnu ni za Jugoslaviju, ni za što se nije borio, nego za ljude. I to je vjerojatno razlog zašto ga nije imao tko slaviti -opisao je Slijepčević u emisiji "Provjereno".
Iz brzog vlaka 671, koji je išao iz pravca Beograda i prisilno je zaustavljen na stanici u Štrpcima, izvedeno je, a poslije i ubijeno 20 osoba nesrpske nacionalnosti, a među njima i Tomo Buzov. Najstarija žrtva imala je 59 godina, a najmlađa tek 16. Za ovaj pomno isplanirani ratni zločin vodili su se kazneni postupci u tri države: Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Na kazne zatvora od 10 do 15 godina osuđeno je 10 pripadnika grupe koja je izvršila otmicu, a među njima i Nebojša Ranisavljević, koji je prvi osuđen.
U svjedočenju Nebojše Ranisavljevića pred istražnim sucem o ovom strašnom pokolju, kako je na godišnjicu zločina objavio Centar za građansko obrazovanje, nevladina organizacija iz Crne Gore, navodi se sljedeće: "U jednom momentu jedna je osoba pokušala pobjeći pa sam na njega ispalio rafal metaka. Ta osoba je počela da kuka govoreći 'Jao, majko moja'. Nakon ovog, Lukić je izašao iz garaže i kada je bio upoznat što se dogodilo, prišao je i bajunetom zaklao tu osobu, koja je davala znake života." Isto tako kazao je da su ubijeni putnici bačeni u rijeku Drinu.
Haaški sud, koji je Milana Lukića osudio na doživotni zatvor za zločine počinjene u Višegradu, nije mu sudio i za zločin otmice putnika i njihovu kasniju likvidaciju. Centar za građansko obrazovanje, nevladina organizacija iz Crne Gore, objavio je na godišnjicu ovog strašnog zločina da su do sada pronađeni posmrtni ostaci samo četiri osobe. A Tomo Buzov pokazao je da je uvijek i u svim situacijama najvažnije biti čovjek. Mnogi su šutjeli ili samo okrenuli leđa, ali ne i on.