Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH i dugogodišnji načelnik sarajevske općine Novi Grad, u svom prvom pokušaju osvajanja pozicije člana Predsjedništva BiH, po svemu sudeći, odlučio je ići utabanim i sigurnim stazama izvrtanja istine o ratu u BiH, prekrajanja granica i na kraju oduzimanja prava Hrvatima, za koje, kao i većina drugih bošnjačkih političara u BiH, smatra da ih imaju previše i da su u institucijama u Sarajevu Hrvati prezastupljeni.
Ubojstva nemoćnih
Sve tri navedene teze iznio je nedavno za vrijeme boravka u Fojnici, piše Večernji list BiH.
“Sve počinje od agresije u kojoj je Fojnica imala važnu ulogu kao čvorište koje spaja zeničku, sarajevsku i travničku regiju, kao područje preko kojeg se slala pomoć za Gornji Vakuf (Gornji Vakuf - Uskoplje). Fojnica je ostala kost u grlu, u njoj je slomljena ideja Herceg Bosne i zato me boli što je ova općina danas postrani”, kazao je za vrijeme boravka u Fojnici Semir Efendić. Fojnicu bi zbog etničkog čišćenja od Hrvata, kojih je protjerano više od 80 posto, uz brojne zločine nad civilnim stanovništvom, uključujući i ubojstva starih i nemoćnih te gvardijana i vikara fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, trebalo nagraditi, a ne procesuirati.
Vrijedi podsjetiti da je, po Efendiću, “slom ideje Herceg Bosne” u Fojnici počeo kršenjem sporazuma o Fojnici kao zaštićenoj sanitetskoj zoni koji je dva dana prije početka agresije Armije BiH na Hrvate Fojnice, koja započinje 2. srpnja 1993. godine, uz predstavnike HVO-a i Armije BiH te čelnike vjerskih zajednica, potpisao i tadašnji zapovjednik snaga UNPROFOR-a u BiH, francuski general Philippe Morillon.
U napadima sedam brigada iz četiriju korpusa Armije BiH; Prvog korpusa sa sjedištem u Sarajevu, Trećeg korpusa iz Zenice, Sedmog korpusa sa sjedištem u Travniku te Osmog iz smjera Konjica, uključujući i jedinice posebnih namjena Crne labudove, Laste, Ševe i Džamijske golubove, uz ogromnu brojčanu nadmoć u odnosu na postrojbe HVO-a, od 2. do 17. srpnja 1993. iz Fojnice u kojoj je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo oko 6,5 tisuća Hrvata, njih više od 80 posto je protjerano.
Od grada pa do “oslobođenih” sela u Fojnici ostaju samo franjevci, stari i nemoćni, jednom riječju, oni najslabiji i potpuno nezaštićeni koji postaju žrtve teških zločina, od kojih su najteži spaljivanje dviju starica u Šćitovu te ubojstvo dvojice fojničkih franjevaca. A za sve to Fojnica bi, po Efendiću, trebala biti nagrađena, umjesto što je na margini društvenih i turističkih događaja. Od Alije Izetbegovića, koji je progon Hrvata iz Fojnice nazvao oslobođenjem te bio prvi u nizu bošnjačkih političara koji su pomilovali ubojice fojničkih franjevaca, do Semira Efendića - u odnosu bošnjačkih političara prema hrvatskim žrtvama Fojnice ništa se nije promijenilo.
Previše ima Hrvata...
Efendić je kao mlad političar ipak napravio i dodatne iskorake. U Fojnici se tako malo bavio i prekrajanjem granica iznoseći tezu da ova općina treba pripasti sarajevskoj regiji, a izrazio je i nadu da granice županija, odnosno kantona, ne postoje i u glavama ljudi. Dotaknuo se i, po njemu, previše Hrvata koji s područja Lepeničke doline rade u institucijama, federalnim i državnim, u Sarajevu. “Zamislite kako je Bošnjacima iz Fojnice, Kiseljaka i Kreševa koji svakoga dana gledaju kako tri autobusa ‘ugroženih’ Hrvata idu na posao u federalne i državne institucije u Sarajevo, a oni ne mogu u njima raditi”, kazao je za posjeta Fojnici Semir Efendić, koji pretendira biti član Predsjedništva BiH i za politiku kakvu vodi u Sarajevu dobiti potporu i u drugim krajevima BiH.
Zanimljivo je da se Efendić nije dotaknuo nacionalne strukture zaposlenih u Reumalu, u kojem se nakon rata nijedan Hrvat koji je u njemu nekad radio nije vratio na posao. Javno neobjavljena, ali po svim pokazateljima jednonacionalna struktura zaposlenih u Reumalu nije bila tema Efendićeva osvrta na ovo poduzeće koje je u vlasništvu Općine Fojnice. Tek sudski procesi koji traju godinama.