Ben Williams imao je 37 godina i oduvijek je vodio izrazito zdrav i aktivan život, sve dok u ljeto 2020. godine nije počeo osjećati neugodnu i upornu bol iznad kuka. Zbog te svakodnevne smetnje posjetio je svog liječnika opće prakse koji je proveo standardne analize urina i krvi, no rezultati nisu ukazivali ni na kakve nepravilnosti, a liječnici i dalje nisu znali što točno uzrokuje njegove tegobe. Umjesto daljnjih pretraga, stručnjaci su ga jednostavno umirili tvrdnjom da je on naprosto premlad za rak te da se vjerojatno radi o prolaznoj upali ili mišićnom naporu, prenosi The Sun.
Kada ni višetjedna fizikalna terapija nije uspjela ublažiti bolove oca troje djece, Ben je odlučio uzeti stvari u svoje ruke i platiti privatni ultrazvučni pregled. Upravo su na tom pregledu liječnici primijetili sumnjivu tvorbu na njegovoj jetri, ali su mu ponovno rekli da ne misle kako je to nešto oko čega bi se trebao previše brinuti. Njegova supruga Anita, 43-godišnja policajka, prisjetila se kako u tom trenutku nisu ništa posumnjali, već su osjetili olakšanje misleći da će barem napokon saznati što se zapravo događa s njegovim tijelom.
Međutim, situacija se ubrzo drastično pogoršala kada je naknadni CT pregled otkrio zabrinjavajuću masu u njegovim plućima, zbog čega je u siječnju sljedeće godine hitno pozvan na dodatna snimanja. Taj kontrolni pregled potvrdio je postojanje brojnih tumora na plućima i jetri, a nakon provedene biopsije uslijedio je šokantan poziv u bolnicu gdje su saznali najgoru moguću vijest. Benu je dijagnosticiran sitnoćelijski rak pluća u četvrtom stadiju, agresivan oblik bolesti koji se već nezaustavljivo proširio na njegovu jetru i nadbubrežne žlijezde. Liječnik im je tada bez okolišanja rekao da je bolest u terminalnoj fazi i da više ne postoji apsolutno nikakva opcija za izlječenje, ostavljajući obitelj u potpunom očaju i šoku.
Sitnoćelijski rak pluća inače je rjeđi tip ove smrtonosne bolesti i čini samo 10 do 15 posto svih dijagnoza, a najčešći simptomi uključuju kašalj koji traje tri tjedna ili dulje, otežano disanje, ponavljajuće infekcije prsnog koša koje ne prolaze te iskašljavanje krvi. Anita je vrištala u nevjerici dok ju je suprug čvrsto grlio, potpuno nesposobna prihvatiti činjenicu da im zdravstveni sustav ne može ponuditi baš nikakvu nadu za spas. Benu su prognozirali još samo 12 do 18 mjeseci života pa je odmah započeo s kemoterapijom koja mu je isprva pomogla ublažiti neizdržive bolove, no taj privremeni oporavak nažalost nije dugo potrajao.
Nakon ciklusa kemoterapije uslijedila je imunoterapija, ali Benovo se cjelokupno zdravstveno stanje u lipnju drastično i ubrzano počelo pogoršavati, tjerajući obitelj na suočavanje s neizbježnim krajem. Zbog naglog propadanja njegovog organizma i potpunog gubitka sposobnosti gutanja, govora i hodanja, bračni je par odlučio brzo obnoviti svoje bračne zavjete prije nego što bude prekasno. Kako je fizička bol postala neizdrživa i otporna na sve dostupne lijekove, Ben je hitno primljen u hospicij gdje mu je ubrzo postavljena još jedna tragična dijagnoza, a radilo se o leptomeningealnom raku. To je u praksi značilo da su se maligne stanice nesmetano proširile na tanke slojeve tkiva koji prekrivaju mozak i leđnu moždinu, što je uzrokovalo postupno, ali fatalno otkazivanje njegovog središnjeg živčanog sustava iznutra.
Anita je ta posljednja četiri tjedna opisala kao daleko najgori period u svom životu, naglašavajući koliko je stravično bilo bespomoćno promatrati kako "nekoć velik i nevjerojatno snažan muškarac doslovno nestaje pred njenim očima pod teretom neopisivih muka". Nakon otprilike mjesec dana provedenih u hospiciju, Ben je preminuo u dobi od samo 38 godina, dok je neutješna Anita do posljednjeg udaha sjedila uz njegov krevet držeći ga za ruku.
Od tog tragičnog dana Anitin se život u potpunosti promijenio i često javno ističe kako ima osjećaj da je zauvijek izgubila apsolutno sve za što je godinama živjela i radila. Morala je sasvim sama prolaziti kroz sve velike životne prekretnice svoje djece, od odlazaka na fakultet, polaganja teških ispita i vozačkih dozvola pa sve do prvih školskih dana najmlađih članova obitelji, što predstavlja ogroman emotivni teret. Svaki joj dan predstavlja novu iscrpljujuću bitku s tugom, a zbog stravičnih prizora Benovog umiranja i gledanja njegove teške patnje morala je potražiti stručnu psihološku pomoć te krenuti na terapiju za posttraumatski stresni poremećaj.
Svjesna da dugotrajna tuga ostavlja ogroman fizički i psihički danak na ljudskom tijelu, shvatila je da joj je nakon svega ostalo jako malo opipljivih uspomena na prerano preminulog supruga. Upravo ju je to potaknulo na pokretanje hvalevrijednog projekta izrade kutija sjećanja za druge ožalošćene obitelji koje se suočavaju s terminalnim bolestima, kako bi im pomogla sačuvati dragocjene uspomene na voljene osobe i potaknula društvo na otvoreniji razgovor o tuzi i smrti. Uz to, svojom pričom želi ohrabriti sve ljude, bez obzira na njihovu trenutnu dob i dotadašnje savršeno zdravlje, da nikada ne ignoriraju neobične tjelesne simptome i da budu ustrajni u traženju pravih liječničkih odgovora.
Slučajevi poput Benovog postaju sve češći u suvremenoj medicinskoj praksi, a posebno je zabrinjavajući globalni trend rasta teških onkoloških dijagnoza kod mlađih odraslih osoba koje zdravstveni sustav nerijetko zanemaruje upravo zbog njihove mladosti. Vrlo se često događa da ozbiljni i smrtonosni karcinomi u ranim fazama ne pokazuju nikakve specifične simptome, već se u tijelu manifestiraju kroz takozvanu prenesenu bol koja neiskusne pacijente, ali i njihove dugogodišnje liječnike, odvodi na potpuno pogrešan trag dijagnostike.
Anita danas koristi svaku moguću priliku kako bi jasno naglasila da odustajanje od nužnih pretraga samo zato što vam je netko u bijeloj kuti opušteno rekao da ste premladi za ozbiljnu bolest, može imati apsolutno fatalne i nepopravljive posljedice za cijelu obitelj. Uz to, ona moli cijelo društvo da u ovakvim situacijama pokaže puno više iskrenog razumijevanja i duboke empatije prema osobama koje prolaze kroz neopisivu bol gubitka voljene osobe i koje su prepuštene same sebi. "Izrazito je teško i iscrpljujuće svakog se jutra probuditi, natjerati se na obavljanje najobičnijih i osnovnih životnih zadataka te pokušati stvarati neku potpuno novu normalnost u surovom svijetu iz kojeg je zauvijek i nepovratno nestala osoba koja vam je značila sve na svijetu", rekla je.