Novinarka Daily Maila nikada neće zaboraviti strah koji je osjetila kada je vidjela svoju majku kako leži u krevetu, priključena na brojne aparate, boreći se za život u bolnici. Iako je to bio njezin prvi takav posjet, njezinoj majci, Aileen Morrison (61), medicinske ustanove nisu nimalo strane. U tridesetima joj je dijagnosticirana renalna tubularna acidoza, a njezini bubrezi od tada su polako otkazivali. Zbog tog stanja njezini bubrezi nisu mogli pravilno filtrirati kiseline iz krvi, što je uzrokovalo preveliku kiselost, a to može dovesti do poremećaja koji izazivaju ekstremni umor, zbunjenost i mučninu. Do kasnih pedesetih trebala joj je transplantacija, a sama operacija 2016. godine bila je uspješna.
Međutim, pet godina kasnije, suočila se sa životno opasnom nuspojavom: sepsom. Primatelji organa posebno su osjetljivi na ovu često smrtonosnu reakciju na infekciju jer obično doživotno uzimaju imunosupresivne lijekove. Ti lijekovi slabe imunološki sustav kako bi spriječili da napadne transplantirani organ, ali to ujedno može znatno otežati borbu protiv običnih infekcija. U slučaju njezine majke, infekcija se nekako proširila na njezin krvotok i transplantirani bubreg, a potencijalno ju je uzrokovala bakterija streptokok, iako to još uvijek nije poznato sa sigurnošću.
Te zastrašujuće noći u bolnici u New Jerseyju u listopadu 2021. godine, počela je padati u septički šok. Njezinoj majci prijetilo je zatajenje organa, a njezini izgledi za preživljavanje drastično su se smanjili. Sestra ju je nazvala u Washington, D.C., gdje je tada radila kao 27-godišnja novinarka za zdravstvenu politiku, navikla na užurbanost Capitol Hilla. Šokirao ju je paničan ton u sestrinom glasu i odmah je rezervirala kartu za vlak za New Jersey. Posjetila ju je neposredno prije nego što je situacija postala kritična. Majka je mogla razgovarati s njom i uvjeravati je da će biti dobro. Kći nije mogla procijeniti je li se bojala, no kaže kako je vjerojatno ona bila dovoljno uplašena za obje.
Ipak, upravo se tada dogodilo nešto čudesno. Aparati su piskali ujednačenim ritmom dok je njezina majka tonula u san nakon brojnih doza antibiotika i intravenoznih tekućina. Stativi za infuziju nadvijali su se nad njezinim krevetom, održavajući je hidriranom i isporučujući doze lijekova. 'Sjećam se da sam teško disala, cijelo me tijelo boljelo, imala sam nekoliko infuzija i kateter, bila sam na monitoru, znate, sve te stvari, tako da je bilo potpuno neudobno', ispričala je Aileen nekoliko godina kasnije svojoj kćeri. 'Sjećam se da sam ležala i neprestano zamišljala da mi je naš obiteljski pas Jackson u krilu i da ga mazim.' Ispričala je kako je otprilike sat vremena mazila zrak, vjerujući da joj ljubimac sjedi u krilu, prije nego što je doživjela pojavu jarke svjetlosti iz stražnjeg kuta sobe.
Ispričala je da je svjetlost dolazila od bića za koje je vjerovala da je anđeo čuvar. 'Odjednom, preko mog desnog ramena u desnom kutu sobe, vidim stvarnog, pretpostavljam, anđela s najljubaznijim, najmirnijim sjajem', tvrdila je. 'I zaista je imao krila, što je pomalo ludo. Samo sam ga gledala kao da je najnormalnija stvar na svijetu imati anđela u sobi.' Prisjetila se kako ju je lik pokraj njezina kreveta upitao: 'Želiš li otići odavde?' Tada je osjetila kao da se odvojila od svog tijela, kao da njezino eterično 'ja' lebdi iznad stvarnog 'ja' koje je ležalo u krevetu.
Putovanje kroz zvijezde
'Sljedeće čega se sjećam je da letim iznad bolnice, iznad parkirališta i svega, a onda sam odjednom u galaksiji punoj zvijezda, posvuda oko mene, i samo počinjemo letjeti', ispričala je. Majka se nejasno sjeća da ju je anđeo pitao gdje bi na svijetu najradije bila. Njezin prvi odgovor bio je London, iako nikada nije bila ondje, 'jer se čini svečanim za vrijeme blagdana'. Tvrdila je da su njih dvoje letjeli među zvijezdama do grada, gdje su ostali, kako joj se činilo, satima, nevidljivi Londončanima koji su kasno navečer ulazili i izlazili iz trgovina s vrećicama punim božićnih darova. Potom su šetali ulicom, gdje je, kako kaže, odjednom postala svjesna prodorne hladnoće i činjenice da na sebi ima samo bolničku spavaćicu i čarape.
'Idemo dalje', sjeća se da je rekla anđelu. Ponovno su poletjeli, prelijećući preko vode do bučnog puba u Belfastu, gradu koji također nikada nije posjetila. Opisala je glasnu glazbu i 'stare ljude' kako piju i zabavljaju se, no kao osobi koja ne pije alkohol više od desetljeća, tamo se nije osjećala ugodno. Čim je to pomislila, ona i njezin anđeo ponovno su letjeli. Njezina sljedeća stanica bila je Afrika, još jedno potpuno novo odredište, gdje je lebdjela iznad krda slonova, njezinih omiljenih životinja, no vidjela ih je samo odozgo jer je anđeo rekao da ne bi bilo sigurno sletjeti.
Povratak u stvarnost i novi pogled na život
'Zatim smo još malo letjeli', rekla je. 'Ne znam kamo smo još išli, natrag kroz zvijezde. A onda sam se jednostavno vratila u bolničku sobu.' Razmišljajući o događaju, ispričala je kako nikada nije vidjela svjetlo za koje je osjećala da bi je odvelo u zagrobni život da je kročila kroz njega. To nije bio kraj, rekla je, već samo pauza od života, od njezine bolesti. Prije povratka u tijelo, tvrdila je da je ponovno vidjela sebe odozgo, kako spava u bolničkom krevetu, privezana za monitore i infuziju. Ne sjeća se je li se odmah probudila, ali kada jest, osjetila je smirenost kakvu nije doživjela tjednima. 'Osjećala sam se psihološki mirno, kao da mi je ovo putovanje stvarno pomoglo', rekla je. 'Osjećala sam se bolje, ali bila sam vrlo razočarana što sam još uvijek tamo u bolnici.'
Nakon tjedan dana u bolnici, oporavila se i otpuštena je kući, gdje su je s nestrpljenjem čekali obitelj i sladoledna torta. No, to iskustvo ostalo je s njom, a njezina veza s 'drugom stranom' samo se produbila. Pojava anđela čuvara (za kojeg je tvrdila da je izgledao kao žena, ali je rekao da se zove Adam) potvrdila je njezin osjećaj da je netko čuva. To nije bilo strašno, rekla je, već iznimno normalno. Iz cijelog iskustva naučila je da svijest nije vezana za cijevi i bolnički krevet.
Također, njezina je obitelj naučila da oporavak nije pravocrtan, postoje napredovanja i nazadovanja, dobri i loši dani. Primatelji transplantiranih organa moraju uzimati dugačak popis lijekova kako bi spriječili odbacivanje organa, a oni nose vlastite rizike. Tu su imunosupresivi poput takrolimusa i mikofenolata, koji mogu uzrokovati daljnje oštećenje bubrega, visoki krvni tlak, drhtavicu i povećan rizik od infekcija, a zatim i kortikosteroidi poput prednizona koji dodatno suzbijaju imunološki sustav i sprječavaju odbacivanje, što može dovesti do debljanja, dijabetesa, promjena raspoloženja i stanjivanja kostiju. Iako su neke od ovih nuspojava konstanta u životu njezine majke, ona kaže da je njezino iskustvo nepovratno promijenilo nešto u njoj, ostavljajući je s osjećajem prizemljenosti i usklađenosti sa zemljom više nego ikad prije. Njezina majka je bivša medicinska sestra s odjela intenzivne njege u pedijatriji, navikla na rad u smjenama od 12 sati. No, ovih dana, jedan od najčešćih medicinskih savjeta koje dijeli jest 'idi i dotakni travu'.