Jedna naizgled bezazlena odluka iz 1859. godine izazvala je ekološku katastrofu čije posljedice Australija osjeća i danas. Engleski zemljoposjednik Thomas Austin tada je na svoje imanje pustio 13 europskih divljih zečeva radi lova, ne sluteći da će pokrenuti nekontroliranu invaziju.
Zbog idealnih klimatskih uvjeta i nedostatka prirodnih neprijatelja, zečevi su se namnožili nevjerojatnom brzinom. Za manje od četiri desetljeća prešli su rijeku Murray i proširili se gotovo cijelim kontinentom. Uništavanje vegetacije i poljoprivrednih nasada dovelo je do teške erozije tla i ugrožavanja autohtonih životinjskih vrsta, a populacija je do sredine 20. stoljeća dosegnula čak 600 milijuna jedinki.
Niti jedna metoda suzbijanja nije dala trajne rezultate. Izgradnja divovske zaštitne ograde duge 3.256 kilometara početkom 20. stoljeća nije ih zaustavila jer su prepreke zaobišli ili probili prije dovršetka radova. Otrovi, zamke i masovni odstrel također su bili uzaludni, prenose Nezavisne
Pedesetih godina znanstvenici su uveli biološko oružje — virus miksomatoze koji je usmrtio oko 500 milijuna zečeva, no preživjeli su s vremenom razvili otpornost. Sličan scenarij ponovio se i 1995. godine s kalicivirusom, na koji se populacija također postupno prilagodila.
Danas se procjenjuje da Australijom i dalje hara najmanje 150 milijuna divljih zečeva. Austinov potez ostao je jedna od najvećih povijesnih lekcija o opasnostima unosa invazivnih stranih vrsta u zatvorene ekosustave.