Kada je biolog Don Croll 2001. godine stigao na meksički otok Guadalupe, smješten oko 260 kilometara od obale poluotoka Baja California, zatekao je krajolik na rubu potpunog nestanka. Na otoku gotovo da nije bilo mladih stabala jer su divlje koze generacijama jele svaku novu mladicu.
Koze su na ovaj izolirani otok u 19. stoljeću doveli lovci na tuljane kako bi im služile kao izvor svježega mesa tijekom plovidbi. No, životinje su se s vremenom nekontrolirano proširile i opustošile autohtonu vegetaciju.
Šteta je bila kobna za drveće: dok su odrasla stabla mogla preživjeti desetljećima, mlade sadnice nisu imale nikakvu šansu jer bi ih koze pojele čim bi provirile iz zemlje. Do početka 2000-ih otočne su šume svedene na tek nekoliko raštrkanih, ostarjelih stabala – procjenjivalo se da ih je preostalo svega oko 220.
Croll i njegov tim istraživača tada su postavili 12 malih ograđenih parcela kako bi provjerili što će se dogoditi ako se kozama onemogući pristup vegetaciji. Rezultat je iznenadio i same znanstvenike: već unutar godinu dana unutar ograda izniknule su stotine mladica. To je bio nepobitan dokaz da tlo nije mrtvo i da sjeme u zemlji još uvijek čeka svoju priliku, piše Times of India.
Taj je eksperiment bio prekretnica. Organizacije za zaštitu prirode i meksičke vlasti u prosincu 2004. godine pokrenule su veliku i logistički iznimno zahtjevnu operaciju uklanjanja koza s planinskog i nepristupačnog terena.
Do 2007. godine s otoka je uklonjeno oko 10.000 divljih koza.
Nestanak koza omogućio je nevjerojatan prirodni oporavak. Deset godina nakon njihovog uklanjanja, zabilježeno je nekoliko tisuća mladih stabala koja su niknula prirodnim putem. Na područja kojima su ranije dominirale ogoljela zemlja i invazivne trave počeli su se vraćati autohtoni grmovi, a ponovno su otkrivene i biljne vrste koje su se smatrale izumrlima. Na jednom od lokaliteta udio autohtone vegetacije skočio je s nule na čak 52 posto.