Ako u Hollywoodu postoji redatelj koji odbija prihvatiti riječ nemoguće, to je nesumnjivo James Cameron, čija karijera nije samo niz filmskih hitova, već kontinuirano pomicanje granica filmske tehnologije, načina snimanja filmova, kao i samog narativa.
Nakon što je s Terminatorom 2 redefinirao znanstvenu fantastiku, ujedno snimivši jedan od najboljih filmskih nastavaka u povijesti, Cameron se na prijedlog svog prijatelja Arnolda Schwarzeneggera okrenuo novom žanru, akcijskoj komediji, inspiriran francuskim filmom La Totale, i tako je nastao True Lies (1994.). U osnovi, ideja filma bila mu je jednostavna, no jako ambiciozna, spojiti špijunsku priču o Jamesu Bondu s obiteljskom dramom, prožetom akcijskim spektaklom. No za Camerona se pojavio još jedan izazov, potpuno drugačiji od prijašnjih, a to je pisanje filmskog scenarija za komediju. Njemu problem kod ovog filma nije predstavljala logistika, filmska tehnika ili kostimografija, već to što nikada nije radio komediju niti je pisao scenarij za takav tip filma. Glavnu je ulogu dobio njegov prijatelj A. Schwarzenegger, koji je, po meni, u ovom filmu odradio svoju najzreliju ulogu, retorički i glumački. Pravo otkriće i dragulj filma bila je Jamie Lee Curtis, koja je briljirala u svojoj ulozi, a čak je i sama odradila fizički zahtjevne scene bez pomoći kaskadera. True Lies bio je prvi film s produkcijskim proračunom većim od 100 milijuna $, usputno posluživši kao svojevrsna proba za Cameronov novoosnovani studio za specijalne efekte, Digital Domain. Film je na kinoblagajnama postigao odličan uspjeh, dobivši čak i nadimak True Gold, dok je filmska kritika bila rezervirana, bez velikih hvalospjeva. Nakon što je film izašao u kinodvorane, američko-arapske i muslimanske organizacije za ljudska prava optužile su redatelja za širenje islamofobije i prikazivanje Arapa kao nasilnika i krvoločnih terorista, a J. Cameron sve je optužbe odlučno odbacio nazvavši ih smiješnima.
Nakon još jednog uspješnog posla J. Cameron već se okrenuo novom projektu, najambicioznijem u njegovoj karijeri, a njegov začetak seže daleko u prošlost. Dana 2. rujna 1985., tijekom gledanja večernjeg dnevnika, uz priloge o poreznoj reformi predsjednika R. Reagana, jedan od priloga bio je o senzacionalnom pronalasku olupine broda Titanic, koji je na dno Atlantskog oceana potonuo u travnju davne 1912. Brod je pronašao dr. Robert Ballard, koji je zapravo u tajnoj hladnoratovskoj misiji tražio dvije zagubljene američke nuklearne podmornice. Sjeme novog Cameronova projekta bilo je posađeno, no još daleko od realizacije.
Uskoro su Cameron i Ballard postali prijatelji, zajedno istražujući morske dubine, kao i nove tehnike podvodnog snimanja, a čak su za dokumentarac angažirali i rusku posadu za podvodno snimanje, čije su dijelove iskoristili za sam film. Studio 20th Century Fox prihvatio je njegov projekt, koji im je predstavio kao ljubavnu priču na prvom i posljednjem putovanju prekooceanskoga broda Titanica.
Za ovaj film najveći problem predstavljao je zapravo sam brod, koji su odlučili sagraditi u gotovo prirodnoj veličini, no nije postojao dovoljno velik filmski studio.
I što napraviti kada se nađete u takvoj situaciji? Jednostavno napravite najveći filmski studio na otvorenom u filmskoj povijesti, što su učinili u Meksiku, u mjestu Rosarito. Glavne uloge dobili su Leonardo DiCaprio i Kate Winslet, a od ostatka glumačke postave potrebno je izdvojiti Kathy Bates, Billyja Zanea, Gloriu Stuart, Suzy Amis i, nažalost, preminule Billa Paxtona i Bernarda Hilla.
Snimanje je krenulo u srpnju 1996. i trebalo je trajati gotovo 140 dana, no zbog niza problema ova se produkcija odužila na gotovo 250 dana, dok je budžet filma s prvotnih 110 milijuna $ narastao na čudovišnih 200 milijuna $.
Problemi sa snimanjem ovog filma zaprijetili su slomom samog studija, a svakodnevno je prijetilo zaustavljanje snimanja i prekid produkcije. Nakon dugotrajnih i mukotrpnih osam mjeseci snimanja film je napokon bio gotov, a iscrpljena glumačka i produkcijska ekipa mislila je da će film biti kraj njihovih karijera te da je Cameron napravio još jedan promašaj kao i s filmom Abyss. Postprodukcija i montaža trajale su više od planiranog jer je Cameron snimio brdo materijala, točnije gotovo 278 sati, a ujedno je trebalo doraditi još stotine digitalnih efekata, kao i glazbu, a upravo je glazba bila šlag na torti koji će od ovog filma stvoriti fenomen stoljeća.
Skladatelj James Horner je s kanadskom pjevačicom Céline Dion snimio probni snimak pjesme My Heart Will Go On, koja će postati jedan od zaštitnih simbola filma i osvojiti sve glazbene nagrade. Kada je film krenuo u kinodistribuciju, nitko nije znao što može očekivati, čak ni oni najoptimističniji nisu očekivali veliku zaradu, a kamoli ono što se dogodilo.
Film je petnaest tjedana proveo na prvom mjestu u američkim kinima s ukupnom zaradom od 2,26 milijardi $, ne računajući inflaciju.
Na 70. dodjeli nagrada Oscar Titanic je osvojio rekordnih jedanaest zlatnih kipića, izjednačivši rekord legendarnog Ben-Hura (1959.). Cameron je s Titanicom doživio vrhunac svoje dotadašnje profesionalne karijere, kao i osobne, jer je na setu filma upoznao svoju današnju suprugu, glumicu Suzy Amis, s kojom danas živi na Novom Zelandu i ima četvero djece.
Kako je i sam rekao primajući Oscara za najboljeg redatelja, I'm the king of the world! ...