U izbornoj noći nije bilo iznenađenje to što je studentska lista pobijedila na izborima u Srbiji, nego brzina kojom je Aleksandar Vučić priznao poraz. Još dok su se rezultati tek nazirali, tada već bivši srbijanski predsjednik objavio je da je njegova politička opcija izgubila, a studentskoj listi pripala natpolovična većina u parlamentu. Na ulice su odmah izišli građani koji su godinama čekali ovakav rasplet. Da je Vučić osporio rezultate ili da pobjeda nije bila uvjerljiva, neredi bi bili gotovo neizbježni. U takvim okolnostima obje bi strane proglasile pobjedu.
Ovi izbori imaju i šire značenje. Od uspostave višestranačja 1990. Srbija je na parlamentarne izbore izlazila petnaest puta, a čak 11 izbornih ciklusa bilo je izvanredno. Ta brojka govori o političkoj nestabilnosti, kratkim mandatima i sustavu u kojem su izbori često bili sredstvo za ponovno potvrđivanje moći, a ne završetak redovitoga demokratskog ciklusa. Sada se dogodilo nešto što se činilo teško zamislivim: vlast nije porazila neka od tradicionalnih oporbenih stranaka, nego pokret koji je izrastao iz studentskih prosvjeda i građanskog nezadovoljstva.
Studenti su pobijedili kombinacijom digitalne mobilizacije i staromodne politike – hodanjem od kuće do kuće. Društvene mreže omogućile su im da zaobiđu dio medijskih prepreka i izgrade komunikacijsku mrežu, ali presudno je bilo prelijevanje nezadovoljstva na ulice.
Od nove vlasti očekivat će se da razotkrije korupciju, oslobodi institucije političkog utjecaja, promijeni medijsko okruženje i nadasve približi Srbiju europskim demokratskim standardima. No studentska lista nije klasična stranka s jasno profiliranim programom u svim područjima. U njoj su okupljeni različiti ljudi, pogledi i politička očekivanja. Ono što ih je ujedinilo neće nužno biti dovoljno da se slože oko gospodarstva, Kosova, odnosa s Rusijom ili budućnosti Srbije u Europskoj uniji.
U javnosti će se zato ova pobjeda tumačiti i kao mogući kraj Vučićeve, ali i šire, Miloševićeve političke ostavštine. Takvo očekivanje ima povijesno uporište, ali zahtijeva oprez. Pad Slobodana Miloševića 2000. nije automatski uklonio nacionalizam, glorifikaciju ratnih zločinaca ni političke mreže nastale devedesetih. Ni sadašnji poraz Vučićeva SNS-a sam po sebi ne znači kraj velikosrpske ideje. Pravi raskid nastupit će tek ako Srbija počne dosljedno prihvaćati suverenitet susjednih država, prestane koristiti neriješena nacionalna pitanja za političku mobilizaciju i suoči se s odgovornošću za ratove i zločine.
Za BiH to bi moglo značiti promjenu odnosa Beograda prema državnim institucijama. Za Hrvatsku bi otvorilo prostor za napredak u pitanjima nestalih, ratnih zločina i drugih neriješenih odnosa. Za Kosovo bi moglo stvoriti uvjete za ozbiljniji dijalog, iako se od nove vlasti ne može unaprijed očekivati priznanje njegove neovisnosti. Za cijeli Balkan najveći bi dobitak bio da Srbija prestane biti izvor političkih kriza i postane čimbenik regionalne stabilnosti.
Jednako je važna vanjskopolitička orijentacija. Srbija je godinama pokušavala održavati bliske odnose s Rusijom i Kinom, a istodobno napredovati prema Europskoj uniji. Nova vlast morat će pokazati može li nastaviti politiku balansiranja između suprotstavljenih centara moći ili će se jasnije odrediti prema Zapadu. Europski put nije samo pitanje vanjske politike nego i unutarnjeg preuređenja države, vladavine prava i odnosa prema susjedima.
Izbori su pokazali da dugogodišnja vlast nije nepobjediva i da građani mogu nadjačati sustav koji se činio čvrsto ukorijenjenim. Uskoro će se vidjeti mogu li pobjednici izgraditi drukčiju državu, a ne samo pobijediti one koji su je vodili.