Nakon uspjeha filmova “Terminator” i “Aliens”, James Cameron postao je najtraženiji redatelj u Hollywoodu čiji se novi projekt zorno očekivao, studio 20th Century Fox je spasio od bankrota, a u znak zahvale dali su carte blance. Za svoj sljedeći projekt odabrao je “Abyys” (1989.), još jedan znanstveno-fantastični film, ali o ljudima kao negativcima. Ovo je trebao biti njegov najosobniji projekt, inspiriran njegovim drugim razvodom, a pretvorio se u najbrutalnije snimanje njegove karijere. Glavne uloge u filmu dobili su Ed Harris, Michael Biehn i Mary Elizabeth Mastrantonio te će upravo oni upoznati diktatora, ne redatelja Camerona. Film je sniman u nedovršenoj nuklearnoj elektrani Cherokee u Sjevernoj Karolini jer nijedan studio nije imao spremnik dovoljno velik za snimanje ovog filma (ovaj je bio od gotovo 30 milijuna litara).
Prije snimanja Cameron je sa svojom ekipom napravio nekoliko izuma potrebnih za podvodno snimanje, od kojih se ističe ronilačko odijelo s kacigom opremljenom mikrofonom i zvučnikom za snimanje pod vodom (prvo takve vrste), posebnu kameru za snimanje pod vodom, kao i posebno osvjetljenje. Jedna od zanimljivosti je da je minijatura broda bila toliko velika te je Obalna straža SAD-a zahtijevala da, iako je riječ o filmskoj minijaturi, treba dobiti registracijski broj. Snimanje filma se odužilo, Cameron je zahtijevao niz ponovnih snimanja, tehničke greške bile su česte, gotovo je došlo do utapanja nekoliko glumaca i samog redatelja, a glumci su zbog dugog boravka u kloriranoj vodi dobili opekline po cijelom tijelu, a kosa ima je izbijeljela. J. Cameron je na snimanju pokazao svoju perfekcionističku prirodu, a iznimni fizički i psihički iscrpljujući uvjeti rada u podvodnim spremnicima glumačku postavu doveli su do ruba snaga te su čak ime filma promijenili u “Abuse” (Zlostavljanje).
Najdramatičniji incident dogodio se tijekom snimanja intenzivne scene oživljenja Lindsay Brigman, koju je utjelovila Mary Elizabeth Mastrantonio, kada doživljava kliničku smrt. Nakon sati ležanja na hladnom podu, potpuno mokra, dok ju je Ed Harris bjesomučno udarao po prsima i vikao na nju u svrhu glumačke uvjerljivosti, u jednom trenutku glumica je pobjegla sa seta vičući: “Nismo životinje!” Nakon ovog neugodnog iskustva godinama je odbijala razgovarati o filmu, dok s J. Cameronom nikada više nije surađivala.
Nastavila je s radom i ostvarila je nekoliko uspješnih uloga, no s vremenom se potpuno povukla iz velikih projekata posvetivši se više radu u kazalištu i televiziji. Unatoč logističkom paklu, film je ušao u povijest zbog efekta tzv. vodenog pipka, studio ILM kreirao je prvu fotorealističnu računalno generiranu 3D tekućinu koja je mogla oponašati ljudsko lice. Film je na kinoblagajnama loše prošao te je bio prvi neuspjeh Jamesa Camerona, što bi za druge redatelje bio kraj, no za njega je bio, rekli bismo, početak njegova najuspješnijeg redateljskog razdoblja.
Nakon prvog ozbiljnijeg filmskog neuspjeha, Cameron nije dugo čekao za popravni ispit, jer je produkcijska kuća Carolco, pod vodstvom Marija Kassara i Andrewa Vajne, otkupila prava i odlučila snimiti nastavak “Terminatora”. Za redatelja su odabrali J. Camerona, koji je uz više nego solidan redateljski honorar prihvatio ponudu, a scenarij mu je, kao i za prvi dio, pomogao napisati William Wisher. Iskoristio je ideje koje je izbacio iz prvog dijela, a za snimanje tada najskupljeg filma u povijesti povezao dva giganta specijalnih efekata, Lucasov ILM, koji je radio digitalne efekte, i Stana Winstona, koji se bazirao na poslovima vezanima za praktične efekte. Novi negativac bio je novi tip terminatora, poznat kao T-1000, neuništivi stroj iz budućnosti kojeg je prvotno trebao utjeloviti pjevač Billy Idol, no zbog pada s motora morao je odustati, što je otvorilo vrata glumcu Robertu Patricku, koji će u ovom filmu ostvariti svoju najbolju i najprepoznatljiviju ulogu tijekom cijele svoje karijere.
Arnold Schwarzenegger i Linda Hamilton također su prihvatili glumiti u nastavku, a svoj filmski debi je ostvario Edward Furlong, koji je dobio ulogu Johna Connora, voditelja pokreta otpora protiv Skyneta i terminatora u budućnosti. Snimanje je proteklo više-manje u redu, a najviše problema stvarali su digitalni efekti jer ono što su oni htjeli napraviti, još uvijek nitko nije uspio. Ekipa iz ILM uspjela je u svojoj, slobodno možemo reći, nemogućoj misiji, a “Terminator 2: Judgement Day”, iako je snimljen već sada davne 1991. (doslovno u prošlom stoljeću) sa svojim efektima i danas djeluje inovativno, čak i bolje nego neki noviji i skuplji filmovi. Film je bio veliki uspjeh na kinoblagajnama zaradivši više od 515 milijuna $, postavši pravi pop-fenomen, stekavši do danas kultni status, a J. Cameron se vratio tamo gdje mu je i mjesto, među najbolje filmske redatelje, što će pokazati u svom daljnjem radu, a jedna rečenica iz ovog filma koju je on sam napisao dobro je predvidjela njegov budući uspjeh: “Budućnost nije određena..., nema sudbine osim one koju sami sebi izgradimo.”