Informacije s društvenih mreža da su neke crkve vratile svetu - blagoslovljenu vodu na svoje ulaze još nije znak za službeni prestanak pandemije u sakralnim prostorima, no s druge strane znak je da možda baš ovaj Uskrs prilika da se to dogodi. U crkvama su, naime, uz obvezno nošenje maski kao i drugdje u zatvorenim prostorima, još uvijek na snazi epidemiološke mjere da nema blagoslovljene vode, ne pruža se znak mira među vjernicima i pričešćuje se isključivo na ruku, a ne na usta. Veliki tjedan i Uskrs koji su pred nama prilika su da se to ukine, jer nakon svih saznanja o širenju virusa, utjecaju pandemijskih lobija i padu zaraženih, ovo nabrojano više nema nikakvog smisla. Osobito, kada bi se crkveni prostor uspoređivao s restoranima i kafićima, trgovačkim centrima i bankama, poštama, tramvajima, autobusima…
Neobično je kako su crkve bile prve na udaru epidemioloških mjera, a posljednje bi mogle iz njih izaći. Je li to zbog nečijeg nemara ili nezainteresiranosti? S crkvene ili neke druge strane? Zbog podložnosti crkvenih vlasti državnima ili svojevrsne osvete civilnih vlasti Crkvi zbog "mangupa" iz njezinih redova, koji su prkosili politici mjera? Ili se čeka mig odozgo, tj. iz Vatikana, pa da se sad "činom ljubavi" nazove vraćanje sakramentala i uobičajenog života liturgijskog života?
Dok čekamo odgovor na ova pitanja dobro se prisjetiti nekih činjenica. Jedna od najzagonetnijih seže u prve pandemijske dane, kada su crkve listom pozatvarane jedna za drugom. Počelo je, sjetite se, s Italijom, pa Slovenijom, Njemačkom i Austrijom, da bi se brzo proširilo na cijelu Europu i stiglo do nas. Ta hitrost zabravljivanja crkvi kao da je željela poslati poruku da su upravo sakralni prostori žarišta zaraze, što nikako ne može biti, jer je u europskim crkvama na misama manje od 10 posto vjernika, a kod nas tek koji postotak više. Gužve, dakle, nema.
Crkva je, s druge strane, od Vatikana pa do biskupskih konferencija službena Crkva pokazala je iznimnu suradljivost s državnim vlastima i prihvatila sve mjere. Od koji su neke, poput onodobna zatvaranja crkvi za vjernike bila itekako bolna. Baš kao i nemogućnost ispovijedi, bolesničkog pomazanja, blagoslova domova tj. svega onoga gdje je dolazilo do bliskoga kontakta. Vjernici su mirno podnijeli i to i kasniji ograničen broj ljudi u crkvama, pa i to da zborovima nije bilo dopušteno pjevanje. Biskupi su plesali na ivici da ih se ne proglasi antivakserima kada su govorili o slobodi savjesti i covid-potvrdama, ali su ipak poslušali sve što im je određeno mjerama. Jer bolje je bilo biti sve samo ne etiketiran kao antivakser. Ili prozvan za nebrigu oko ljudskih života, kao što su medijski šamarali neke svećenike, koji su ukazivali na neke nelogičnosti u provedbi mjera. Dok su mnogi njihovi kolege svećenici istodobno odlazili na covid-odjele i dijelili sakramente i bili utjeha teško oboljelima i umirućima.
Crkva se pak sa svoje strane tek treba suočiti s posljedicama covida. Ne postoje još prave analize, ali ono što mnogi svećenici vide golim okom smanjenje je broja vjernika na misnim slavljima. Mnogima su se televizijske i online mise osladile, pa su se ulijenili protegnuti noge do svoje crkve. Virtualna duhovna pričest zamijenila je stvarnu u bijeloj hostiji, baš kao što je WiFI priključak postao veza sa zajedništvom i agapeom vjerničke zajednice. Nakon ponovna otvaranja zatvorenih crkava prije dvije godine, mnogi su svećenici svjedočili kratkotrajnom ushitu povratka, ali još bržem kasnijem osipanju stada, koje više nije bilo u onome broju prije pandemije.
Kao i kod oseke, povlačeći se pandemija za sobom ostavlja pod površinom prije nevidljive tragove, pa u javnosti izlaze i polutajni ili polujavni, kako hoćete, susreti s predstavnicima vodećih farmaceutskih tvrtki u vatikanskom državnom tajništvu i sa samim papom. O čemu su pričali usred pandemije, bit će jednoga dana zanimljivo vidjeti. Dakako, na mnoga ćemo pitanja odgovore dobiti tek na onome svijetu, pa se ne treba previše nadati da ćemo za života zadovoljiti svu pandemijsku znatiželju.
No, sada je važno prepoznati trenutak da je došlo vrijeme da i crkva polako izađe iz začarana pandemijskog kruga. Čini se da je sad svima jasno da blagoslovljena voda, pružena ruka mira i pričest na usta ne ulaze u kategoriju žarišta zaraze. I da vjernici nisu neposlušna horda antivaksera, koju treba ekskomunicirati iz društvene zajednice. Nego upravo suprotno, pozvati ih da se vrate u svoje crkve i skinu s online misa i duhovnih pričesti. Jer ih čeka zajedništvo, koje su prije pandemije ondje ostavili.