Sud javnosti

Ima li lijeka i nade

Ima li lijeka i nade
27.07.2023.
u 11:19
Obnovimo put ljubavi, poštovanja i zajedništva. Oslobodimo se svega što nas čini robovima mržnje jer Bosna i Hercegovina naša je domovina (vladika Grigorije)
Pogledaj originalni članak

Prilike u Bosni i Hercegovini zaplele su se u vrzino kolo, a kolovođe ne znaju ni kuda bi ni kako bi; kako bi sa sobom samima, a pogotovo kako bi s drugima i nešto drukčijima...

Ne može to ovako.

I ne može dugo.

Bosna i Hercegovina čeka svoga Havela!

Ako ga ne pronađe, mogla bi postati zemlja trajnog nemira, nereda i sukoba; mogla bi postati zemlja urođenog zla i zločina.

Prije dvadeset i četiri stoljeća u drevnoj Ateni živio je filozof po imenu Diogen. Zvali su ga Diogen iz Sinope. Od imovine je imao samo togu, štap, posudu nalik čaši i drveno bure koje je prilagodio životnim potrebama.

Bio je lucidna uma i duha te po mnogočemu i neobičan čovjek.

Živio je na atenskoj ulici.

Jednoga dana počeo je ulicom šetati s upaljenim fenjerom u ruci.

- Zašto to radite kada je nebo vedro i sve se dobro vidi? - pitali su ga.

- U našem gradu zavladale su zavjere, obračuni, rasipništvo i korupcija.

S fenjerom u ruci hodam ne bih li pronašao čovjeka.

U Ateni ima svega, a čovjeka nikako pronaći - govorio je slavni filozof.

Kada bi Avdo Sidran, slavni književnik i scenarist, s upaljenim fenjerom u jednoj i drugim u drugoj ruci prošetao Ferhadijom, glavnom sarajevskom ulicom, nisam siguran da bi naišao na čovjeka koji bi nakrivljenu bosanskohercegovačku lađu mogao ispraviti i na miran način privezati je u marindvorsku mirnu luku.

Mnogima je to još odavno znano.

Kada se Bill Clinton počeo pripremati za izbornu utrku za mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, odlučio je potražiti pomoć Averella Harrimana (1891. - 1986.), nekadašnjeg ministra inozemnih poslova. Averell Harriman, iskusan diplomat, smatrao je da za vrijeme europske turneje treba doći u Jugoslaviju i u Beogradu razgovarati s Josipom Brozom Titom.

Pamela, supruga Averella Harrimana, poslije veleposlanica u Francuskoj, u svojim se memoarima sjeća zanimljiva razgovora.

- U jednom času, u dosta opuštenoj i prijateljskoj atmosferi, moj suprug upitao je Josipa Broza je li odabrao nasljednika. Na to pitanje - prisjeća se gospođa Harriman - Tito je osornim glasom ljutito odgovorio:

- Ja sam iz rata izišao i tako došao na vlast.

Odabrao sam nekoliko odanih partizana bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i religijsko opredjeljenje.

Tada je to bilo moguće.

Ja danas ne mogu ništa značajno učiniti.

Nakon mog odlaska, slutim, dogodit će se rasulo.

Dogodit će se kaos…

I dogodio se početkom 1991. godine.

S Filotom Filom (1914. - 1983.), legendarnim beogradskim odvjetnikom, koji je koračao ispred svog vremena, a sada i s njegovim sinom Tomom (1941.), imao sam i danas imam korektne profesionalne, pa i prijateljske odnose.

- Na molbu patrijarha Srpske pravoslavne crkve Pavla, Gojka Stojčevića (1914. - 2009.), usred rata pošao sam u Bosnu vidjeti što se tamo događa - piše Toma Fila.

- Shvatio sam da su do patrijarha dolazile različite vijesti pa je, kao vrhovni duhovni autoritet, želio sve to provjeriti. U razgovoru, u svakoj izgovorenoj riječi, osjećao sam njegovu veliku zabrinutost. Patrijarh je čuo za izjavu predsjednika Srpske demokratske stranke: "Od Sarajeva ćemo napraviti karakazan, a kada dođemo u Hercegovinu, osvetit ćemo 1941. godinu. Treba poći u gradove da bijemo gadove!"

Nakon nekoliko dana, s mučnim dojmovima, vratio sam se iz Republike Srpske. Vidio sam neslogu, beznađe, očaj, nepoštenje, šverc, kriminal i drogu. Po povratku odmah sam otišao do patrijarha.

Dok smo držali ruke u pozdravu, još na vratima, patrijarh me upita: - Jesmo li u Bosni okrvavili ruke?

- Jesmo, i to mnogo, mnogo, Vaša Svetosti.

- Tako sam nešto i osjećao - uzvratio je patrijarh.

- Prema generalu Ratku Mladiću (1943.) nemam simpatija.

Bio bih sretniji da ga nikada nisam upoznao - reče.

Patrijarh je sklopljenih ruku uzdahnuo.

Povukao se u tišinu.

Povukao se u pobožnu molitvu…

U knjizi "Završna reč" odvjetnik Toma Fila iznio je mnoštvo zanimljivih stvari. Tako na str. 348. piše:

"Na Okružnom sudu u Beogradu prema Slobodanu Miloševiću otvoren je istražni kazneni postupak i određena je mjera pritvora. Želio je da uz mene, svoga branitelja, i on napiše posebnu, osobnu žalbu. U bolnici, na klinici VMA, razgovarali smo o bučnim reakcijama na njegovu žalbu u kojoj je priznao: Srbija je tijekom bosanskog rata obučavala i financirala vojsku Republike Srpske.

Slobodan Milošević nije izručen nego prodan Haškom sudu. Netko je za to primio ogromnu količinu novca. Novac nije ušao u Srbiju. Možda će se za desetak ili više godina i to saznati", piše Toma Fila.

I u crkvenim redovima ima svega i svačega.

Ima mulja, blata i opakih ljudi.

Na sreću, ima i posvećenih.

Patrijarh Irinej, Miroslav Gavrilović (1930.), nasljednik patrijarha Pavla, na proslavi Dana Republike Srpske u Banjoj Luci kaže:

- Republiku Srpsku stvorio je Bog.

Što Bog stvori, čovjek ne može uništiti.

Neka Bog čuva prvu, novu srpsku državu.

Kada je Bog stvarao države, crtao njihove granice i birao patrijarhe, nadbiskupe i kardinale, pitao sam se. Očito je da ovaj patrijarh nije čuo glas svog prethodnika, pa je u svojoj glavi počeo crtati nove granice, blagoslivljati nove države i na ratišta slati tuđu djecu.

I u političkim redovima previše je ološa i ljudskog otpada.

Za neponovljivog srpskog tenisača Novaka Đokovića Vladimir Đukanović, narodni zastupnik i član stranke Aleksandra Vučića, kaže:

- Novak Đoković je luđak i kreten.

Svaki Srbin koji navija za Hrvatsku - psihopat je i luđak.

A, on, Novak Đoković, sjajni tenisač i sportaš, više je učinio na promociji svoje domovine nego svi srpski predsjednici i ministri, doministri i narodni zastupnici, vladike i patrijarsi.

U Narodnoj skupštini Srbije aktualni predsjednik kaže:

- U mojoj kući ima mjesta za generala Ratka Mladića. Za jednog Srbina ubit ćemo stotinu muslimana.

I poluslijep čovjek vidi da je u tom čovjeku uzavrela krv njegova učitelja dr. Vojislava Šešelja.

Zlo uzavrelo po širini i dubini.

Koča Popović, general i filozof, 1989. godine piše:

"Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo Carstvo.

Nismo mi u sukobu sa svijetom, nego sa samim sobom!

Vraćaju nas u šajkaču i opanak iz kojih smo jedva izašli.

Ovakvi su se narugali našoj povijesti.

Jer – što je Egipat bez Nila?

Što je Bosna bez ljubavi nego klaonica kakva na svijetu ne postoji!"

Legendarni mostarski vladika Grigorije, Mladen Đurić, i dabrobosanski mitropolit Krizostom, Rajko Jević, poručuju:

- Obnovimo ono po čemu je naša zemlja poznata. Obnovimo život na našim prostorima, obnovimo put ljubavi, poštovanja i zajedništva. Oslobodimo se svega što nas čini robovima mržnje. Bosna i Hercegovina naša je zajednička domovina.

Kada se čovjek moralno stropošta, shvati što je učinio. Tako dr. Jovan Drašković, predvodnik srpskog naroda u Hrvatskoj, kaže: - Za ono što sam učinio u Hrvatskoj, zbog grijeha koji u sebi osjećam, ozbiljno razmišljam u samoubojstvu. Moj grijeh je prevelik.

Njegov suborac na istom političkom projektu, predsjednik Srpske Krajine, dr. Milan Babić, pred sucima Haaškog suda reče:

- Poštovana gospodo suci,

izlazim pred ovaj Sud s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dopustio sam sebi sudjelovati u progonima i ubojstvima najgore vrste. Sudjelovao sam u progonu nevinih ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi nasilno su gonjeni iz svojih domova i ubijani. Nehumani postupci prema nedužnim ljudima nikada i ničim ne mogu se opravdati. Mome srpskom narodu samo istina može pomoći da se oslobodi kolektivne sramote. Žaljenje koje osjećam zbog toga bol je s kojom moram živjeti ostatak života.

Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti!

Molim svoju braću Hrvate da oproste jer se bez oprosta živjeti ne može. Bez obzira na sve razlike, pripadamo istoj ljudskoj vrsti. Ostajem bez riječi kada trebam iskazati svoje veliko kajanje. Bio sam zaveden od beogradske propagande, ali moje sudjelovanje u zločinima najgore vrste to ne može opravdati. Zahvaljujem Bogu što me je poživio i omogućio mi pokajati se i zamoliti za oprost. Stavljam se na raspolaganje ovom Sudu i međunarodnoj pravdi.

Pod težinom grijeha i osobne zablude, 5. ožujka 2006. godine dr. Milan Babić počinio je samoubojstvo.

Objesio se u zatvoru.

Dok pišem ovu kolumnu u Mostaru i Hercegovini vladaju žestoke ljetne vrućine. Vrijeme je odmora.

Tektonska podrhtavanja smirit će se kada se ljudi urazume i kada shvate da s Mladićima, Vučićima i družinom neće granuti zrake novoga proljeća.

Kakva smo to mi zemlja?

Kakvi smo mi narodi?

Kakva je naša uprava?

Jesu li se na našim prostorima sreli pomućeni svjetovi?

Je li zlo otišlo previše u širinu i dubinu?

Hoće li zlo zatrpati i posljednje zrake svjetlosti?

Hoće li zatrpati i posljednju utjehu i nadu?

Ima li netko tko bi mogao odgovoriti na ovih nekoliko upita?

Aktualno Predsjedništvo, onakvo kakvo jest, sigurno neće.

U osvrtu na aktualne političke prilike Gojko Berić, glasoviti kolumnist sarajevskog lista Oslobođenje, piše:

"U sarajevskoj Titovoj ulici reporter pita slučajnu prolaznicu što misli o gospodarskoj aferi 'Respiratori'?

Ne mislim ništa. Sve stranke brane svoje kopove.

Nakon kraće stranke, reporter dalje pita.

A što biste savjetovali mladim ljudima?

Da bježe odavde dok još nije kasno!"

Uz kolumnu Gojka Berića pristaje poezija legendarnog Arsena Dedića:

"Foliranti su prevarili narod,

prosječan čovjek

s razlogom bjesni,

oni nemaju osjećaj

oni ničega nisu svjesni."

- Rđa nas je zahvatila - mudro govori kardinal Vinko Puljić.

Narodna poslovica kaže da ludih ljudi i kriva drveta nikad neće nestati.

Vrijeme je da se Svevišnji smiluje i ovoj zemlji daruje mir.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.