Najnovija inicijativa Domovinskog pokreta o položaju Hrvata u BiH ponovno je otvorila temu koja se u hrvatskoj politici vraća gotovo ciklički. Svakih nekoliko godina raspravlja se o deklaracijama, rezolucijama i saborskim zaključcima kojima se želi potvrditi briga RH za Hrvate u BiH. Problem je što iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje da između političke deklaracije i stvarne političke promjene stoji golema ustavna i politička prepreka.
BiH nije država u kojoj se ključna pitanja mogu rješavati jednostranim odlukama, a još manje odlukama donesenima izvan njezinih institucija. Njezin ustavni poredak počiva na složenom sustavu međusobnih suglasnosti, veta i kvalificiranih većina. Za ozbiljne promjene potrebna je podrška na više razina vlasti, a u Federaciji BiH gotovo je nemoguće provesti važnu reformu bez političkog dogovora hrvatskih i bošnjačkih predstavnika. Može se donijeti na desetke deklaracija, ali bez političkog sporazuma dvaju, odnosno triju naroda i potrebnih dvotrećinskih većina u parlamentima ništa se suštinski neće promijeniti.
Upravo zato svaku novu inicijativu treba promatrati kroz prizmu političke stvarnosti, a ne političkih želja. Povijest odnosa Hrvata i Bošnjaka pokazuje da svako otvaranje pitanja hrvatskog entiteta ili posebne hrvatske izborne jedinice gotovo automatski proizvodi novu rundu političkih sukoba. Takve rasprave rijetko približavaju stavove, a gotovo uvijek produbljuju nepovjerenje. U takvim okolnostima Hrvati najčešće ne dobivaju političke saveznike, nego nove protivnike. Posebno je to osjetljivo danas kada BiH ulazi u novu predizbornu dinamiku i kada svaka politička poruka postaje dio šire kampanje.
Pritom se često zanemaruje važna činjenica. Kad god se hrvatsko-bošnjački odnosi dodatno opterete, nastaje politički prostor koji brzo popunjavaju drugi (srpski) akteri. U politici prazni prostori ne ostaju dugo prazni. Ako ih ne ispune Hrvati i Bošnjaci međusobnim povjerenjem, ispunit će ih netko drugi vlastitim interesima.
Deklaracija Domovinskog pokreta sadržajno zagovara ciljeve koje podržava većina Hrvata u BiH: legitimno političko predstavljanje, institucionalnu jednakopravnost i zaštitu ustavnih prava. Međutim, političko pitanje nije što se želi, nego kako i kada do toga doći. Hrvatska je već donijela saborsku Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. Prije pisanja novih bilo bi korisnije analizirati što je učinjeno na provedbi postojeće i kakve je rezultate proizvela.
U tom kontekstu politika Andreja Plenkovića prema BiH stvarni je put koji mnogi ne žele prepoznati. Bez obzira na kritike, on polazi od pretpostavke da se hrvatski interesi u BiH ne mogu dugoročno zaštititi bez održavanja korektnih odnosa s Bošnjacima BiH. To nije izraz slabosti, nego političkog realizma. Jer bez međusobnog poštovanja nema dogovora, a bez dogovora nema ni parlamentarne većine koja može formalizirati bilo kakvu promjenu.
Jedini održiv put za BiH jest postupna izgradnja povjerenja između Hrvata, Bošnjaka i Srba. Najprije se mora uspostaviti kultura međusobnog uvažavanja i priznanja legitimnih interesa svakog naroda. Iz takvih odnosa može izrastati stvarna jednakopravnost, a tek nakon toga parlamenti će potvrditi ono što je politički već sazrelo u društvu.
Sve drugo ostaje na razini političkog simbolizma. Deklaracije mogu poslati poruku, ali ne mogu zamijeniti politički proces. Stvarna deklaracija o položaju Hrvata u BiH neće biti napisana na papiru. Ona će biti sadržana u odnosima koje Hrvati, Bošnjaci i Srbi uspiju izgraditi jedni s drugima. Tek tada će i odluke donesene u parlamentima imati stvarnu političku snagu i trajnost.