Posjetio sam opatiju norbertinaca ili Reda regularnih kanonika premostratenza sv. Mihovila u blizini San Pedra u Kaliforniji u proljeće 2023. Njihov član je fr. Charbel Grbavac. Njegovi su otac i majka iz okoline Ljubuškog, tj. iz Graba i Grabovina. U toj opatiji proveo sam 24 sata. Ujutro prije svete mise pozdravio sam jednog monaha na hodniku. Ništa nije odgovorio. Pozdravio sam drugoga u sakristiji. Ni on nije odgovorio. Onda sam se sjetio da mi je fr. Charbel rekao da oni ne razgovaraju nakon molitve Povečerja do završetaka jutarnje svete mise. Oni to vrijeme nazivaju Velikom šutnjom.
Benedikt o šutnji u benediktinskom samostanu piše u 42. poglavlju Pravila. O potrebi tišine pisali su i sv. Pahomije i Kasijan. U prvom retku 42. poglavlja kaže se: “Monasi moraju stalno obdržavati šutnju, a osobito u noćno doba.” Benedikt je posebno poštivao noć, liturgiju i korizmu. To su za njega bila povlaštena vremena za doživjeti Božju blizinu. Redovnik je pozvan njegovati tišinu kako bi svoj duh usredotočio na Boga. Mirna noć služi i za potreban odmor tijelu. U velikim opatijama ona ima i dimenziju discipline koja je potrebna.
Benedikt je odredio da se nakon večere monasi skupljaju na čitanje Nagovara ili Života otaca (npr. sv. Antuna, Pahomija, Pavla pustinjaka…). Dok se čita, monasi se skupljaju. To je kao uvod pripreme za moliti Povečerje. Poslije molitve Povečerja nema više razgovora u opatiji. Kaže se u Pravilu kako treba strogo kazniti monaha koji povrijedi pravilo šutnje. Ako se slučajno određeni monah mora skrbiti o gostima ili se nešto izvanredno, dogodi to sve treba “obavljati s najvećom ozbiljnošću i prikladnom suzdržljivošću” (42.12). Važno je da te iznimke ne poremete noćnu tišinu. Benedikt je htio da molitva Bdjenja proiziđe iz noćne šutnje. •