U Gogoljevim Mrtvim dušama Pavel Ivanovič Čičikov obilazi ruske vlasteline i otkupljuje imena umrlih kmetova koje tromi državni aparat još vodi kao žive. On namjerava na temelju tih mrtvih duša financijski profitirati. Ljudi su odavno pokojni, ali birokracija to očito još nije primijetila, pa čak i groblje postaje poslovna prilika. Gogolj je još prije gotovo dva stoljeća pokazao da država može besprijekorno voditi računa o svojim papirima, a pritom sasvim zaboraviti na ljude.
U Mostaru su ovih dana djeca, roditelji i odgojitelji obilježili Dane kruha prikupljajući pomoć za ljude u potrebi. Miris svježeg peciva, mali stolovi i dječje ruke koje pružaju ono što su pripremile prizor su zbog kojega se čovjek nakratko pomiri sa svijetom. Lijepo je djecu odmalena učiti prepoznavati tuđu nevolju i pružati ruku onome kome je potrebna. No iza te ljepote krije se neugodan paradoks: društvo koje djecu uči solidarnosti sve se više oslanja na dobrotu svojih građana kako bi nadoknadilo propuste vlastitih institucija.
Gotovo istodobno Alen Kajtaz iz mostarskoga Crvenog križa upozorio je da sve više ljudi traži hranu, higijenske potrepštine, školski pribor, pa i pelene za odrasle. U njegovoj izjavi ima više istine nego u mnogim službenim izvješćima zajedno. Siromaštvo se može izraziti brojkama, ali nijedna od njih ne govori koliko poniženja stane u jedan običan dan. Ono je majka koja vlastitu glad skriva od djece i starac koji pod stare dane za svoju onemoćalu suprugu mora moliti za pelene. Njih nema na svečanim otvaranjima, gdje se vrpce režu mnogo češće nego što se pune prazne škrinje.
Bosna i Hercegovina prekrasna je zemlja s prilično ružnom državom. Srećom, njezino najveće bogatstvo nisu ni rijeke ni planine, nego ljudi koji su, unatoč svemu, ostali bolji od sustava u kojem žive. Oni prikupljaju pomoć, razvoze drva za topliju zimu, kupuju lijekove i pune školske torbe. No dobrota tih ljudi ne smije postati alibi za institucije koje su već plaćene da rade svoj posao. Jer kada građani vlastitim novcem nadoknađuju ono što država nije osigurala, njihova savjest tako plaća ono što je država već naplatila, ali je propustila isporučiti.
Građani Bosne i Hercegovine već financiraju sustav koji bi trebao služiti njima. Plaćaju ga porezima, doprinosima i pristojbama, a zatim ponovno otvaraju novčanike kako bi pomogli onima koje je taj sustav propustio zaštititi. U Bosni i Hercegovini vlast se dijeli tako da svatko dobije svoj ured, službeni automobil i plaću, a odgovornost nekim čudom ne pripadne nikome. Za plaće, vozila i službena putovanja uglavnom se zna tko je nadležan. Kao i za obnovu voznog parka. No kada djetetu treba osigurati užinu, stvari se odjednom zakompliciraju.
Država je tako pronašla gotovo savršen poslovni model: građanima naplati ono što ne isporuči, a onda ih još natjera da sami sve naprave. Kada humanitarne organizacije od donacija kupuju hranu, higijenske potrepštine ili školski pribor, u pravilu plaćaju i PDV. Tako je pronašla način da ubire prihod čak i od vlastite nesposobnosti. Država možda ne zna nahraniti gladne, ali zato ne zna ni propustiti priliku da na njima zaradi.
U Bosni i Hercegovini institucija može godinama ne riješiti nijedan problem, a da pritom besprijekorno funkcionira. Plaće sjedaju, u privilegijima se uživa, dokumenti čekaju u ladici, a čovjek zbog kojega sve to navodno postoji ostaje pred zatvorenim vratima. Gladnome, međutim, ne treba potvrda da je gladan, nego nešto konkretno za pojesti. Operacija je, dakle, uspjela. Šteta što pacijent nije preživio.
Gogoljev Čičikov trgovao je mrtvim dušama jer su umrli kmetovi u državnim popisima još vrijedili kao živi. Kod nas je obrnuto: živi ljudi državi vrijede dok od njih ima što naplatiti, a kada im zatreba pomoć, odjednom postaju mrtve duše. Srećom, građani ove zemlje još uvijek imaju dovoljno srca da jedni druge ne prepuste propasti. Pitanje je samo koliko će dugo imati dovoljno novca da uzdržavaju i one kojima pomažu i one koji su plaćeni da im pomognu.