U romanu “Ime ruže” Umberta Eca slijepi redovnik Jorge iz Burgosa skriva knjigu koja bi, po njegovu uvjerenju, mogla poljuljati temelje kršćanskoga svijeta. Nije riječ o priručniku crne magije ni o tajnom evanđelju, nego o izgubljenom dijelu Aristotelove “Poetike”, posvećenom komediji. Jorge njezine stranice premazuje otrovom, pa redovnici koji ih čitaju umiru. Smijeh je za njega opasan jer čovjeka može osloboditi straha, a s njime i poslušnosti onima koji tvrde da jedini znaju što ga ugrožava. Uvjeren da brani Boga, Jorge zapravo brani poredak u kojemu se ljudskom savješću najlakše upravlja strahom. Od Ecova samostana do naših crkvenih dvorana i kripti prošlo je gotovo sedam stoljeća, ali strah je ostao vjeran saveznik onima koji žele gospodariti tuđim pogledom na svijet, a naposljetku i tuđom savješću.
Danas je dovoljno najaviti svjedočanstvo o tajnim bratstvima, demonskim silama i spektakularnom obraćenju pa da se obična potraga za smislom pretvori u duhovni triler. Takva vrsta evangelizacije nije nepoznata ni u Bosni i Hercegovini, gdje se mladima pod pobožnim naslovima nerijetko nudi duhovni spektakl čija dramaturgija više duguje svijetu realityja nego ozbiljnom susretu s evanđeljem. Vijest da se na studentskom vjeronauku u Mostaru okupljaju stotine mladih zaslužuje radost. Tim više zabrinjava kada se među istaknutim sadržajima nađe svjedočanstvo o izlasku iz “sotonina bratstva”, a u njegovoj se javnoj najavi rozenkrojcerstvo povezuje s mračnim silama. Nitko nikome ne osporava pravo da vlastitu prošlost razumije kao duhovnu borbu i povratak Kristu, ali obraćenjem se ne stječe monopol na povijesnu istinu.
Rozenkrojcerstvo, nastalo u Europi početkom 17. stoljeća, složen je ezoterijski fenomen prožet kršćanskom simbolikom, hermetizmom i alkemijom. Njegova učenja katolik može ozbiljno osporavati, no svesti ga na sotonizam bez ikakvih dokaza znači trgovati strahom i neistinama umjesto argumentima. Izgovorene u Božje ime, takve tvrdnje dobivaju autoritet koji nemaju, pa se više ne propituje njihova istinitost, nego vjera onoga tko traži objašnjenje. Ipak, ozbiljniji je problem ono što takva pedagogija čini mladom čovjeku. Umjesto da ga suoči s vlastitom savješću, odnosom prema slabijima i odgovornošću za ono što govori i čini, ona mu nudi mapu nevidljivih neprijatelja. Zlo je uvijek negdje drugdje: u tuđoj knjizi, običaju, simbolu, uvjerenju. Drugi postupno postaje prijetnja, dok vlastita savjest može mirno spavati jer za sve što sa svijetom ne valja već imamo dežurnog krivca. Tako vjeronauk, koji bi mladima trebao otvarati svijet, počinje sužavati njihove vidike, sve dok mladi u drukčijima ne vide ništa osim prijetnje. U društvu koje još nosi ožiljke podjela, raspirivanje novih strahova teško se može smatrati bezazlenim oblikom evangelizacije.
Predugo smo jedni druge učili gledati preko nišana i ograda koje su podizali naši strahovi, pa nam najmanje treba vjeronauk koji će mlade uvjeravati da je strah od Drugoga znak vjernosti Bogu. Vjera se tada pretvara u sigurnosni sustav: svećenik postaje detektor duhovnih opasnosti, a vjernik netko tko, umjesto zrelosti i razlučivanja, od autoriteta traži upute koga se danas treba plašiti. Dvorane mogu biti pune, emocije snažne, fotografije impresivne, ali nijedna od tih brojki i slika ne govori kakvi ljudi iz njih izlaze. Evanđelje zlo ne poriče, ali Isus nije okupljao učenike nudeći im povlaštene informacije o silama koje iz sjene upravljaju svijetom. Kada su se vratili oduševljeni što im se čak i zlodusi pokoravaju, pozvao ih je da se raduju tome što su im imena zapisana na nebesima (Lk 10,20).
Kršćanstvo ima dovoljno dubine da čovjeka suoči sa savješću, slobodom, odgovornošću i ljubavlju, bez potrebe da svako obraćenje pretvara u obračun s đavlom. Zlu, uostalom, nisu potrebni ni tajni obredi ni mistični simboli kada mu već dovoljno pomažemo pretvarajući bližnje u neprijatelje. Mladi dolaze tražiti Boga i zaslužuju duhovnost koja će ih učiniti slobodnijima, a ne prestrašenijima. Jorge iz Ecova romana bojao se knjige koja bi ljude mogla osloboditi straha. Mi bismo se morali bojati nečega drugog: da mladi iz naših crkava odlaze s još duljim popisom onih od kojih se trebaju čuvati, a bez hrabrosti da pogledaju u vlastitu savjest.