Trebale su proći godine da vlast prizna HOS: državni vrh to je učinio tek 1996., a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja od 1. siječnja 2005. ta se postrojba prvi put eksplicitno navodi kao sastavni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Usprkos neospornim junaštvima na najtežim bojišnicama diljem Hrvatske, nema ih u udžbenicima, nema ih u medijima, a dokumentarci koji osvjetljavaju njihovu ulogu u Domovinskom ratu leže u ladicama na javnoj televiziji. Naposljetku, HOS-ovci su, prema famoznom Manolićevom “Izvješću državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara”, još uvijek optuženi za veleizdaju. HOS je kao postrojba postao i ostao neželjeno dijete u institucijama koje kreiraju kolektivnu memoriju. Usprkos činjenici da se svaki četvrti bojovnik nije vratio kući, taj “put kući” za one preživjele odužio se i traje već 30 godina.
Upravo toliko traje i nikad finiširano definiranje njihova statusa i ugleda u društvu, pa i propitivanja motiva njihove borbe 90-ih na tlu Hrvatske.
Pritom, njihovo jedino “javno lice” postalo je i ostalo lice Marka Skeje, bivšeg zapovjednika IX. bojne HOS-a, lice čovjeka s hitlerovskim brkom na licu, lice čovjeka s mnogo lica. On je heroj obrane Škabrnje, kamo se sa svojim momcima početkom 1993. otišao tući s najelitnijim jedinicama srpske vojske, poput “Alfi” kapetana Dragana, crvenih beretki Milorada Ulemeka Legije ili Arkanovih “Tigrova”. Ovoj se sili 80-ak HOS-ovaca suprotstavljalo 42 dana, a Škabrnja je pala tek nakon što su bili prisiljeni povući se na odmor.
Godinu dana kasnije, kako u svojoj netom objavljenoj knjizi “Samo istina” navodi general Rahim Ademi, u pripremi operacije Zima ‘94 hitno se tražilo 200 vojnika za napadno djelovanje koje u tom trenutku na području Operativne grupe Livno – usprkos činjenici da je Hrvatska vojska krajem 1994. bila potpuno ustrojena – nisu uspjeli pronaći. Nakon jednog telefonskog poziva, sutradan je iz Splita sa svojim vojnicima stigao – Marko Skejo.
Nepunih šest mjeseci kasnije, uoči operacije Oluja, na sam 10. travnja, Skejo i njegovi bojovnici defiliraju ulicama Splita u crnim odorama vičući: “Što smo mi? Ustaše!”. Skeju se toleriralo 1995., Skeju se tolerira i danas. Puna mu usta prvog bijelog polja na šahovnici, crnih odora, klempavog “u” i ustaškog poglavnika kojeg se ne odriče tvrdeći da je Pavelić “najveći sin hrvatskog naroda”, neometan povijesnom činjenicom da bi usred Splita “Za dom spremni”, da se pitalo njegova poglavnika, danas vikao na talijanskom.
Hrvatska 21. stoljeća tolerira Marka Skeju koji izlazi na pozornicu dva puta godišnje: svakog 10. travnja u Splitu na dan osnutka NDH i svakog 5. kolovoza u Kninu na obljetnicama Oluje. Neki je dan, u trenutku dok je premijer Plenković u svom govoru slao poruku Srbiji o “napuštanju jalove retorike prošlosti”, Skejo ispred spomenika izvikivao “Za dom”, dok je njegova čete u crnom gromko uzvraćala: “Spremni!!!”. Premda je policija puno puta prijavila njegov poklič, pravosudni epilog je izostajao.
Predsjednik Tuđman prije 30 godina obračunao se s takvim pojavama, danas u Hrvatskoj takve političke snage nema.
Nekoć ratnik, danas opasni klaun, Skejo je postao franšiza za mržnju i isključivost, sve ono što HOS-ovci nisu. On je uvreda za tu postrojbu hrabrih ljudi, za sjećanje na Domovinski rat, naposljetku, i za cijeli ešalon branitelja koji 1991. nisu išli u rat za Nezavisnu Državu Hrvatsku, već za Hrvatsku. Sa Skejinim splitskim proljetnim performansima morat će se nositi nova gradska vlast, no što je s Olujom, nacionalnim ponosom, Danom pobjede koji jedan Marko Skejo svake godine pretvori u poraz?