Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica

Ako se prošlost ne ostavi po strani, promjene Ustava su utopija

Sinoć je promovirana knjiga “In Honorem” koju su Večernji list i Styria, sa sunakladnicima Maticom hrvatskom i Napretkom, izdali u čast apostolskog nuncija u BiH Alessandra D’Errica.
22. ožujka 2012. u 10:00 0 komentara 13 prikaza
nunciji
Foto: VL FOTO

Promovirana je knjiga “In Honorem” koju su Večernji list i Styria, sa sunakladnicima Maticom hrvatskom i Napretkom, izdali u čast apostolskog nuncija u BiH Alessandra D’Errica. U knjizi se na 450 stranica pojavljuje čak pedesetak autora. Oni su uz svjedočenja o nunciju obrađivali i teme o odnosima Vatikana i BiH, Također, objavljen je i intervju s nuncijem, kojega u cijelosti prenosimo.

Nakon šest godina boravka ovdje, kad razmišljate o svemu što ste učinili kao apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, koje događaje smatrate važnijima?

Dopustite mi da učinim premisu. Često me pitaju koji događaj smatram najvažnijim ovih godina poslanja u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Odgovor nije lagan jer su godine bile vrlo intenzivne. Gledajući unatrag, često osjećam kršćansku obvezu zahvaliti Bogu za srdačan prijam na koji sam naišao, na svim razinama, i za doprinos u službi koji sam mogao dati bilo Crkvi u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori bilo odnosima ovih naroda sa Svetom Stolicom.

Mislim da su neki događaji već predani povijesti Crkve u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori: imenovanja biskupa, Temeljni ugovor s Bosnom i Hercegovinom, Ugovor o osnutku Vojnog ordinarijata, Temeljni ugovor s Crnom Gorom, Međunarodna komisija o fenomenu Međugorja, posjeti kardinala Bertonea i nadbiskupa Mambertija, posjeti Vatikanu najviših uglednika ovih zemalja, poslovi Mješovitog povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora.

Osim tih događaja od povijesne važnosti, bilo je i drugih manje iznenađujućih, diskretnijih, ali isto tako važnih. Posebno mislim na odnose koje smo uspostavili s mnogim civilnim i vjerskim uglednicima. Smatram da taj aspekt nije zanemariv jer je pretpostavka većih događaja koje sam spomenuo.

“Večernji list BiH“ nagradio Vas je Večernjakovim pečatom za Vaš doprinos međuvjerskom dijalogu. Kako procjenjujete odnose među vođama većih vjerskih zajednica u BiH? I kako ocjenjujete suživot katolika, muslimana i pravoslavaca?

Vrlo sam zahvalan prijateljima iz Večernjeg lista što su željeli misliti i na mene – čak dva puta – kao na osobu koja zaslužuje tako ugledno priznanje poput Večernjakova pečata. Govoreći istinu, u obje prilike ostao sam malo zbunjen kad mi je to bilo priopćeno. Ali na kraju sam smatrao obveznim prihvatiti, jer mislim da Pečat nije dan toliko mojoj osobi koliko poslanju koje Apostolska nuncijatura pokušava ostvariti u Bosni i Hercegovini, u ime Svete Stolice.

Što se tiče odnosa između vjerskih vođa, vjerujem da možemo biti zadovoljni jer postoje česti susreti i mnoge inicijative koje su potaknule različite grupe i pokreti, a na prvom mjestu Međureligijsko vijeće. Rekao bih, postoji klima povjerenja. To se pokazuje ne samo prigodom sastanaka Međureligijskog vijeća nego i u različitim prigodama, nadasve prigodom velikih blagdana svake od vjerskih tradicija, kad pomalo svi sudjeluju u tim slavljima.

Ipak, često ponavljam kako treba imati na umu da međusobno povjerenje postoji, ali na visokoj razini. No na pučkoj razini, može se lako zaključiti, još mnogo toga treba učiniti, put međureligijskoga dijaloga još je dug.

Poznato je da Sveta Stolica pozorno prati razvoj situacije u Bosni i Hercegovini. Koji su motivi tog zanimanja?

Da, istina je, Sveta Stolica uvijek je s puno pozornosti gledala na Bosnu i Hercegovinu, od njezine neovisnosti. Motivi su različiti. Na prvom mjestu, općenito, rekao bih da Sveta Stolica slijedi državu, onako kako to čini i u drugim područjima gdje postoji katolička zajednica. To više što ovdje postoji višestoljetna katolička zajednica, dobro organizirana, koja nastavlja davati dragocjen doprinos i u društvenom životu države.

K tomu, želio bih spomenuti da su najviši vatikanski uglednici u različitim prigodama isticali da Sveta Stolica na Bosnu i Hercegovinu gleda s posebnom pozornošću jer je ona jedinstvena točka susreta civilizacija i religija. To donosi bogatstvo tradicija i kultura. Ali može donijeti i znatne napetosti, kao u nedavnom razdoblju, kad su ratni događaji prouzročili tolika razaranja i velika trpljenja, ili kao proteklih mjeseci zbog složene političke situacije koja se stvorila nakon izbora u listopadu 2010.

Ta posebna pozornost objašnjava i zašto su bili uspostavljeni formalni diplomatski odnosi s Bosnom i Hercegovinom odmah, već 1992. Zatim je došao rat, a s njim sve intenzivnije djelovanje pape Ivana Pavla II. u korist Bosne i Hercegovine. Nakon rata Sveta Stolica nastavila je davati vlastiti doprinos u izgradnji pravednog mira i razvoju ove zajednice. U taj se kontekst smještaju dva posjeta Ivana Pavla II. i posjeti visokih vatikanskih dostojanstvenika. U tom svjetlu mogu se razumjeti također Temeljni ugovor (2006. - 2007.), Ugovor o Vojnom ordinarijatu (2010.) i Sporazum između Sarajevskog univerziteta i našeg Katoličkog bogoslovnog fakulteta (2011.).

Nakon nedavne Poruke kardinala Bertonea biskupima hrvatske regije, očito je da je Vatikan prilično zabrinut za stanje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

U općem zauzimanju Svete Stolice za Bosnu i Hercegovinu, čini mi se prirodnim da ona s posebnom pozornošću slijedi hrvatski narod, koji je većinski katolički. Dakle, da, poglavari Svete Stolice zabrinuti su za budućnost opstanka katolika u Bosni i Hercegovini.

Stanje hrvatskoga naroda čini mi se jako delikatnim zbog institucionalne konfiguracije države koja je nastala poslije rata i zbog činjenice da je hrvatski narod najmalobrojniji među konstitutivnim narodima. Osim toga, statistički podaci koje svake godine prikupljaju biskupijske kurije potvrđuju alarmantan fenomen: postoji konstantno demografsko opadanje; štoviše u mnogim župama ostali su samo malobrojni starci. Ovdje nije riječ samo o gubitku ljudskih života koji se dogodio za vrijeme rata, ili o nedovoljnom povratku izbjeglih. Postoji nezaustavljiv migracijski odlazak, nadasve mladih koji ne nalaze zaposlenje te drugdje traže mogućnost angažmana. Potvrđeno je i opadanje stope nataliteta, u smislu da godišnji broj umrlih postaje sve veći u odnosu na broj rođenih.

Stoga, ako se nastavi tim korakom, postoji rizik da u nekim područjima za koju godinu potpuno nestane Hrvata. To je razlog koji je naveo kardinala Bertonea da napiše – u ime Svetog Oca – nedavnu Poruku biskupima hrvatske regije o budućnosti katoličke vjere u Bosni i Hercegovini.

Što se može učiniti da bi se popravilo to demografsko opadanje?

U svojoj Poruci kardinal Bertone naznačio je mnoge točke za razmišljanje i intervencije. Nadasve trebalo bi se boriti protiv malodušnosti (koja sve više uzima maha i tjera da se drugdje traže lakša rješenja) i rezignacije (koja neke – među onima koji ostaju – čini gotovo nedjelotvornima jer očekuju da drugi riješe probleme). U isto vrijeme trebalo bi ohrabriti osobno uključivanje svih u pitanje preživljavanja, a posebno zahtijevanje stvarne konstitutivne jednakosti hrvatskoga naroda u odnosu na druga dva konstitutivna naroda.

Zatim, čini se potrebnim usredotočiti se na poboljšanje uvjeta života onih koji su ostali, a posebno mladih, s nadom da se zaustavi migracijski odlazak, koji se ne uspijeva zaustaviti. To se odnosi na kuću, sigurnosne uvjete, odgovarajuću infrastrukturu za svakodnevni život. Ali nadasve se tiče stvaranja radnih mjesta kako bi se mladima omogućio ostanak u Bosni i Hercegovini, što je njihova čežnja. Osim toga, potrebno je nastaviti raditi na svim razinama i postići da se napokon stvore povoljni uvjeti za toliko željeni povratak izbjeglih.

A što je sa stopom nataliteta?

S članovima Biskupske konferencije više smo se puta složili da bi trebalo pojačati predstavljanje crkvenog nauka o obitelji i braku (jer među mladima sve se više širi težnja da se ne žene); i ovaj o životu i natalitetu (jer već je u modi imati jedno, maksimalno dvoje djece). Posebno se čini hitnim pozvati se na minimalni smisao povjerenja u Boga, koji nas želi za svoje suradnike u djelu stvaranja, po prenošenju života.

Mnogi su uvjereni kako glavni uzrok teškog stanja hrvatskoga naroda treba tražiti u Daytonskom sporazumu.

Zasigurno je Daytonski sporazum među glavnim uzrocima jer – s konfiguracijom Bosne i Hercegovine u dva entiteta – činjenično je prouzročio podjelu države na etničkoj osnovi, privilegirajući Srbe u Republici Srpskoj, a Bošnjake u Federaciji. Nažalost, situacija je postala još teža kad je federalna vlada osnovana bez sudjelovanja legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda.

Ipak, u procjeni Daytona bio bih nijansiraniji u usporedbi s mišljenjima koja često iznose ugledne hrvatske ličnosti. Naime, osobno smatram da Daytonskom sporazumu treba priznati barem zaslugu da je zaustavio rat. Bio je polazna točka. Po mome mišljenju, problem je drugdje i činjenica je – premda je ovih godina mnogo učinjeno u materijalnoj i moralnoj izgradnji – da se nije našao potreban konsenzus za nastavak puta otvorenog u Daytonu. I tako, u svakodnevnom iskustvu, nažalost, trebamo konstatirati koliko još preostaje učiniti za dovršenje djela započetog u Daytonu. Drugim riječima, čini mi se da se Daytonskim sporazumom uspjelo zaustaviti rat, ali zatim se nije dovoljno mislilo kako izgraditi mir. Ili bolje, kako izgraditi pravedan mir, mir koji bi građanima i konstitutivnim narodima jamčio život u društvenom skladu i ulogu u državi na najbolji način prema njihovim mogućnostima.

To bi se moglo dogoditi ustavnim reformama.

To bi trebao biti prioritet za nedavno osnovanu vladu. Želja mi je da se uspiju naći rješenja koja će osigurati pravednu ravnotežu i potrebne mehanizme za jamčenje istih prava i obveza svim građanima i svim konstitutivnim narodima.

Ipak, želio bih dodati jednu stvar posve otvoreno: ustavne reforme danas mi se čine na granici utopije ako se prošlost ne uspije ostaviti po strani i ako se ne gleda više na budućnost ovih naroda i ovih građana. Shvaćam da nije jednostavno, jer događaji iz nedavne prošlosti – oni ratni – još su živi u pamćenju pojedinaca i zajednica. To je veliki izazov. I ne umaram se ponavljati, svima bez razlike, da nadasve treba „očistiti pamćenje“. Trebalo bi smoći hrabrosti i odlučnosti prekinuti s ratnom prošlošću i ostaviti po strani predrasude i sumnje, koje još postoje u odnosima među pojedincima i među konstitutivnim narodima.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini suočila se s mnogim izazovima za vrijeme rata i nakon njega. Nažalost, bilo je mnogo ljudskih slabosti zbog kojih su se dogodile podjele i među svećenicima, koje su se zatim prenijele na vjernike. Ne mislite li da su te napetosti trebale biti riješene unutar crkvenih zidova?

Da bih izbjegao nesuglasice, dopustite mi da naglasim kako vrlo cijenim žar, osposobljenost i pastoralni dinamizam naših svećenika i naših redovnika. Ipak, čim sam došao u Bosnu i Hercegovinu, zaključio sam kako u nedavnoj prošlosti nešto u njihovim međusobnim odnosima nije najbolje funkcioniralo. Stoga me nije začudilo što je među prioritetima koje je Sveta Stolica naznačila za Crkvu u Bosni i Hercegovini (o kojima sam osobno mogao razgovarati sa Svetim Ocem) bio i ovaj: u sadašnjim prilikama potrebno je veće razumijevanje i bolja suradnja između dijecezanskih struktura i osoblja i redovničkih struktura i osoblja, posebno u nekim područjima. Drugim riječima, hitno treba objasniti poteškoće koje još postoje i ojačati želju da se radi zajedno za jedinu Kristovu Crkvu, u ovoj konkretnoj Crkvi.

Ovih godina nastojao sam se zauzimati u dva smjera. U prvom redu pokušao sam u više navrata posvijestiti da povijest Crkve u Bosni i Hercegovini ima jednu specifičnu notu koju svi trebaju najozbiljnije priznati. U različitim stoljećima i u teškim vremenima Crkva je ovdje mogla nastaviti svoju prisutnost i svoje poslanje zahvaljujući nadasve franjevcima, koji su u osmanskom vremenu znali pronaći način za suživot s vlastima onog vremena.

Njihova je povijest bogata ljubavlju za Crkvu i za ove zemlje, sve do potpunog žrtvovanja sebe. Rekao bih da je zahvaljujući nadasve franjevcima baklja katoličke vjere ostala živa u Bosni i Hercegovini. Njima treba biti jako zahvalan za sve dobro koje su učinili i nastavljaju činiti.

Koji je drugi smjer?

Drugi smjer bio je vjerno prenijeti – dijecezanskim svećenicima i redovnicima – želju poglavara Svete Stolice, štoviše Svetog Oca osobno, da se razjasne razlozi napetosti i da se zajedno dadne vlastiti doprinos za rast ove crkve, unatoč nerazumijevanjima naslijeđenima iz prošlosti i poteškoćama koje još postoje.

Osobno sam uvjeren da u Crkvi u Bosni i Hercegovini postoje dva velika motora, koji trebaju raditi zajedno: onaj svjetovnih svećenika i dijecezanskih institucija s jedne strane i onaj redovnika i redovnica s druge. Gledajući na budućnost, prema onome što sam mogao iskusiti ovih godina, vjerujem da ne nedostaje dobra volja za rješavanje problema. Stoga se pouzdam da će i ovaj manje pozitivan crkveni aspekt biti riješen prije ili poslije, s Božjom pomoći i s vjernom zauzetošću za Crkvu svih zainteresiranih osoba.

Ne mogu ne zamijetiti da su u samo dvije godine imenovana četiri nova biskupa iz Bosne i Hercegovine. Je li time Vatikan želio poslati poruku, ili je riječ samo o pastoralnoj potrebi?

Biskupska imenovanja događaju se, nadasve, uzimajući u obzir pastoralne potrebe.

Ali katkad se dogode i druga promišljanja, u kontekstu konkretnih izazova s kojima se suočavaju katoličke zajednice ili zemlja u kojoj one djeluju. S toga gledišta biskupska imenovanja u ove dvije posljednje godine mogu se čitati iz drugih dviju perspektiva. Prva je ohrabrenje i podrška Svete Stolice Crkvi u Bosni i Hercegovini u delikatnom trenutku kroz koji prolazi, kako sam maloprije spomenuo. Osim toga – posebno za imenovanje prvoga vojnog biskupa – može se dodati međunarodna perspektiva, ona priznanja Bosne i Hercegovine kao „trajne kategorije“, a ne „provizorne“ kako bi to neki željeli.

Na početku razgovora pitao sam Vas za najvažnije događaje ovih godina u odnosima između Svete Stolice i Crkve u Bosni i Hercegovini, te ste spomenuli i osnivanje Međunarodne komisije o Međugorju. Znam da je rad te komisije povjerljiv, ali može li se reći da je Međugorje s njezinim osnutkom postalo „crkveni distrikt“?

Kao što sam već rekao, slažem se s vama da je osnivanje Međunarodne komisije Svete Stolice o Međugorju među najvažnijim događajima u godinama moje službe u Bosni i Hercegovini. U svojim susretima sa Svetim Ocem imao sam priliku osobno zaključiti da on dobro poznaje fenomen Međugorja, i zato što je, prije nego što je postao Papa, dugi niz godina bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, zadužene za praćenje tog pitanja, te da je i on ostajao zbunjen pred suprotstavljenim mišljenjima koja je prikupio o tome fenomenu. Baš zbog toga želio je osnovati komisiju, pozivajući da je čine visokokvalificirane osobe iz različitih dijelova svijeta.

Ipak, čini mi se shodnim razjasniti jednu stvar: ovo je studijska komisija – ili istraživačka, kako se kaže stručnim rječnikom Kongregacije za nauk vjere – bez povrede jurisdikcije mostarskoga biskupa u župi Međugorje.

U studenom 2011. imao sam drugi dugi radni susret s kardinalom Ruinijem, predsjednikom ove komisije. Divio sam se jasnoći programa rada i ozbiljnosti kojom komisija ostvaruje svoju zadaću. Siguran sam da će, kad rad bude završen, za sve to biti veliko dobro.

Čitajući Vaš curriculum vitae, prvi je dojam da ste mogli skupiti golemo iskustvo u različitim dijelovima svijeta prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu (Tajland, Laos, Malezija, Singapur, Brazil, Grčka, Italija, Poljska, Pakistan i Afganistan). Je li Vam to iskustvo koristilo u Vašoj službi u Bosni i Hercegovini?

Kad sam došao u Sarajevo prije šest godina, u prvim protokolarnim susretima s najvišim državnim vlastima, mnogi su primijetili da se služba koju sam prethodno obavljao činila kao dobro planirana priprema za moju sadašnju službu. Očito je bila riječ samo o tomu da se nešto kaže. Ipak, istina je da sam, hvala Bogu i povjerenju poglavara, bio u zemljama s većinskim islamskim stanovništvom (Pakistan, Afganistan, Malezija), u zemljama tradicionalno pravoslavne vjere (Grčka), te zemljama s velikom katoličkom većinom (Brazil, Italija, Poljska). Danas, nakon šest godina, uvjeren sam da mi je to bilo vrlo korisno kako bih razumio složenost BiH, u njezinim etničkim i religijskim sastavnicama.

Osim toga, rekao bih da su mi godine provedene u apostolskim nuncijaturama u Italiji i u Poljskoj donijele dobro iskustvo u konkordatskim pitanjima. Na to iskustvo često sam se pozivao za vrijeme pregovora s vlastima Bosne i Hercegovine i Crne Gore, za potpisivanje naših ugovora.

Preuzvišeni, Vaš crkveni i diplomatski životopis uistinu je zanimljiv. Prelazeći na drugi aspekt Vaše osobe, zanima nas prisjećate li se trenutka kada ste odlučili postati svećenik?

Odluka da postanem svećenik dozrijevala je malo-pomalo, u dugom procesu izbora zvanja koji je trajao više godina. Ali dobro se sjećam trenutka kada sam o tome prvi put počeo govoriti. Imao sam samo devet godina.

Jednog dana, kako se često događa kod djece tih godina, igrao sam se sa svojim bratom i trebali smo jedan drugome reći što želimo biti kad budemo veliki. On bi rekao jedno zanimanje, ja bih govorio neko drugo. U jednom trenutku osjetio sam u sebi jaku sklonost svećeničkom pozivu, što je učinilo da sve drugo ostavim po strani. I u zanosu sam otrčao to reći svojoj majci, časne uspomene, koja je pak prenijela tu moju želju ocu (on je također otišao na Nebo prije dvije godine). Moji su roditelji bili jednostavne osobe, velike vjere. Prisjećajući se toga dana, sa sigurnošću mogu reći da su oni bili presretni mojom iznesenom željom. Ipak, kako je i prirodno, željeli su mi pomoći u prvim mojim koracima izbora zvanja, stavljajući me i na neke kušnje. I tako, uz savjet dobrih i svetih svećenika, odlučili su da ne idem više školu koju su držale redovnice, gdje sam išao do tada, te su me upisali u državnu školu. Poslije, na moje inzistiranje, prešao sam u malo sjemenište naše biskupije (Aversa) i zatim u sjemenište Posillipo - Napulj, pripojeno Teološkom fakultetu. Zaređen sam za svećenika 24. ožujka 1974. Bio je to veliki dan, za koji ne prestajem zahvaljivati Bogu.

Gdje ste obavljali svoju svećeničku službu?

Nakon nekoliko mjeseci svećeničke službe u župi, biskup mi je rekao da sam naznačen Svetoj Stolici za diplomatsku službu te me pitao prihvaćam li ići na Crkvenu papinsku akademiju (u Rim), što je institucija koja priprema diplomate Svete Stolice. Bio je to put na koji nikad nisam pomislio. Nakon nekoliko dana razmišljanja odgovorio sam da prihvaćam, u duhu poslušnosti i crkvenog služenja, ali sam dodao kako bi trebao imati razumijevanja za mene u slučaju da konstatira moju neprikladnost za tu službu.

Sjećam se, također, da su me neki profesori Teološkog fakulteta (vodili su ga oci isusovci) i državnog Filozofskog fakulteta pokušavali odvratiti od „rimskog puta“, predlažući mi mjesto docenta na tim fakultetima. Unatoč tisuću nesigurnosti, odlučio sam se za poslušnost biskupu i Svetoj Stolici koja me je pozvala. Ostalo već znate iz mog životopisa.

Koji su najljepši trenuci u Vašoj svećeničkoj službi?

Nije jednostavno odgovoriti na to pitanje jer u zemljama u kojima sam bio mogao sam skupiti toliko lijepih iskustava u svećeničkoj službi. U glavnim crtama, mogu reći da se rado sjećam službe pastorala mladih u Bangkoku i u Brazilu, ekumenske grupe koju sam animirao u Ateni, zajedno s jednim pravoslavnim protoprezbiterom (s kojim se još dopisujem), aktivnosti Kulturnog centra otaca barnabita u Varšavi, tečajeva pripreme za brak koje sam držao u Rimu, laičkih društava i pokreta koje sam pratio u svom rodnom gradu, uloge kvazižupe koju je obavljala kapela Apostolske nuncijature u Pakistanu, u dramatičnim okolnostima čestih atentata protiv kršćanskih zajednica nakon 11. rujna 2001.

Kad dođete u svoje rodno mjesto, u Frattamaggiore, jeste li za svoje sugrađane jednostavan građanin s kojima ste na „ti“, ili ste crkveni dostojanstvenik s kojim su oni na „vi“?

Vjerujem da za većinu – onih koji me poznaju više ili dulje vrijeme – ostajem nadasve prijatelj kojega rado iznova vide. To je zamijetio i kardinal Puljić kad je došao u Frattu na slavlje desete obljetnice moga biskupskog ređenja. Sjećam se da je Njegova Eminencija bila impresionirana srdačnošću i živošću prijateljstva koje mi je iskazano, toplinom odnosa karakterističnim nama u Napulju.

Naravno, ima i onih koji se prema meni odnose s određenim poštovanjem. Što se pak mene tiče, veliku prednost dajem onima koji me smatraju prijateljem, jer mi dopuštaju intenzivnije živjeti veze s rodnom zemljom, s kojom sam jako povezan.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.