Naslov današnje kolumne posudio sam iz uspješnice glazbenika Ranka Bobana. Refren pjesme kaže: "Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš…".
Ako vas iz smjera Sarajeva i Mostara, svejedno je, putovi povedu prema jugu i jugozapadu, prema Hrvatskoj, pred vama će se otvoriti nekoliko mogućnosti. Možete poći magistralnom cestom preko Bune, Počitelja i Čapljine do Metkovića, preko uspona Žovnice, Širokog Brijega i Gruda do Imotskog i, konačno, preko uspona Kobilovače, Čitluka i Ljubuškog do Makarske.
Na jednom, drugom i trećem prometnom pravcu dočekat će vas veliki reklamni panoi koji u vrijeme ljetne sezone i godišnjih odmora pozivaju u oazu mira i prirodne ljepote – na slapove Kravice.
Lijepo ih je vidjeti.
Zanimljivo je da se na istim prometnim pravcima ne mogu vidjeti plakati koji turiste i prolaznike pozivaju da zastanu i predahnu u plodnim Veljacima, u pitomoj oazi, na slapovima jednako lijepe Koćuše.
Prije nekoliko godina boravio sam na slovenskom razvikanom Bohinjskom jezeru. Ovi hercegovački dragulji ni u čemu ne zaostaju. Dapače, uz blizinu Jadranskog mora, prekrasnu Makarsku rivijeru, blagu mediteransku klimu, za putnika i namjernika željna odmora i predaha slapovi Kravice i Koćuše pitomiji su i privlačniji. Uza sve to, i ljudi u Hercegovini pristupačniji su i ljubazniji.
Prema gostima posebno.
Na putu prema oazama mira i ljepote svakako treba zastati u drevnom gradu Ljubuškome i razgledati njegove znamenitosti. Prije svega, kulu herceg Stjepana, Muzej franjevačkog samostana i pokloniti se Spomeniku majci.
E, tu se ima što vidjeti, doživjeti i kome se pokloniti!
Ne treba žuriti.
Pisati o ljubuškom kraju nije lako. Nije ni jednostavno. Nije lako na nekoliko stranica sažeti burnu povijest drevnoga grada, predstaviti njegove znamenitosti, prirodne ljepote, opisati narav i navike vrijednih, umnih i ponosnih ljudi.
Dolazak surovih Osmanlija (1463. – 1878.) i njihova višestoljetna vladavina najtragičniji je događaj u povijesti naše zemlje, pa tako i ljubuškog kraja. Vladavina drugih i po svemu drukčijih ljudi na nacionalnom, kulturološkom, duhovnom, jezičnom i nadasve političkom planu ostavila je teške posljedice.
I danas se osjećaju.
U pisanim dokumentima grad se prvi put spominje 1444. godine pod imenom Ljubusa. Sredinom četrnaestog stoljeća, na uzvišenju Buturovici, podignuta je velebna kula koja se veže uz ime Stjepana Kosače. Padom Počitelja 1471. godine ljubuški je kraj došao pod upravu Osmanlija, a u gradu je počeo raditi turski kadija (sudac).
Berlinski kongres iz 1878. godine donio je svjetlo ljubuškom kraju. Vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obilježeno je masovnim iseljavanjima, a u vremenu bivše Jugoslavije kraj je živio i disao pod hipotekom neprijateljskog prostora.
U zbirci Franjevačkog muzeja na Humcu, utemeljenog prije 150 godina, mogu se razgledati materijalni tragovi burne povijesti jednoga kraja i jednoga naroda.
Muzej Franjevačkog samostana najstariji je muzej u Bosni i Hercegovini. Svećenici franjevačkog reda o muzeju vode brigu i zato neće doživjeti sudbinu državnih muzeja koji su prepušteni zubu vremena, nebrizi i neizvjesnoj sudbini. U njihovim rukama, i pod njihovom upravom, nikada ništa nije propalo, nikada ništa nije otišlo na drugu stranu i u druge, tuđe ruke. Povijest svjedoči da svećenici franjevačkog reda stoljećima po Hercegovini grade i dograđuju, obnavljaju i u nasljeđe ostavljaju duboke tragove nacionalnog, duhovnog i religijskog identiteta i ponosa.
Kada i površan promatrač prošeta muzejom, vidjet će da je ljubuški kraj od pamtivijeka naseljen. Koncem 10. ili početkom 11. stoljeća pronađena je Humačka ploča, četverokutna površina ispisana bosančicom, bosanskom ćirilicom i natpisom: "Uime Oca, Sina i Duha Svetoga".
Drugi svjetski rat posebno je tragična priča. Prema službenim podacima, u Drugome svjetskom ratu 758 mladih žena ostalo je bez svojih muževa, a 2227 maloljetne djece bez svojih očeva. U središtu grada, na kružnome toku, putnik i znatiželjnik može pogledati Spomenik majci, velebno djelo akademskog kipara Stjepana Skoke. Majka ponosno stoji; jedno dijete drži u naručju, dvoje stoje s pogledom upravljenim prema nebu KAO DA navješćuju uskrsnuće.
Pred Spomenikom majci svatko bi mogao zastati i izmoliti ono što je napisao nobelovac Ivo Andrić:
Gospode,
koji si nad svjetovima, vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te, i na ovu zemlju,
i na nas koji smo iz njenog tla nikli
i njen kruh jedemo,
daj nam ono za što te dan i noć,
svatko na svoj način moli,
usadi nam mir u srce, i slogu u gradove,
dosta nam je ratničke vatre,
mirnog smo kruha željni,
Gospode.
Davno nekad, kada sam čitao ovu molitvu, odlučio sam na onaj drugi svijet uputiti otvoreno pismo Ivi Andriću:
"Dragi Ivo,
naša zemlja izgubila je lice i naličje. Prije tridesetak godina obeščastiše je daytonski silnici. Nije to više rumena i pohotna jabuka, nego uvela i umorna starica; samo što oči nije sklopila i dušu ispustila. Diplomat ste i mnoge jezike znate.
Kada vam se ukaže prigoda, zamolite visokog nebeskog predstavnika, svetog Petra, možda još bolje – sv. Antu, kojega ljubuški kraj posebno štuje i slavi, da mu otkopča luđačku košulju i pusti ga u miru živjeti.
Od ovozemaljskih visokih predstavnika, od prvog do posljednjeg, nema hajera, kako se kaže u vašem travničkom kraju. Inače, belaj nam ponovno kuca na vrata. Opet će bruxelleski silnik pod okriljem noći poslati tenkove i uništiti veljačke mlinice i mlinove koji su stoljećima mljeli i narod prehranjivali. Upast će, baš onako kako su upali u Hercegovačku banku i uništili sve pred sobom."
Kada površan promatrač prošeta veljačkim, rastočkim i beriškim poljem, k tomu još uz rijeke Trebižat, Vriošticu i Studenčicu, vidjet će da ljubuški kraj ima sve: plodnu zemlju, obilje vode i sunčanih sati te vrijedne ljude čije misli ne lutaju i ruke ne oklijevaju. Zagrljen blizinom Jadranskog mora, Luke Ploče, magistralnom cestom i znamenitim međugorskim svetištem, moglo bi se reći da ljubuški kraj ima sve što je dovoljno za normalan i udoban život.
Istina, dobro bi došla domaća ljubuška banka i nešto drukčija daytonska država. U nekim prijelomnim vremenima ljepota kraja može izazvati velike neprilike. Zato se u narodu može čuti: "Bolje je biti malo slijepa nego previše slijepa."
Unatoč plodnoj zemlji i prirodnim ljepotama, u drugoj polovini prošloga stoljeća kraj se počeo iseljavati.
Stara navika je oživjela.
Na plodnoj zemlji vrijedni ljudi nisu mogli osigurati uvjete za normalan život. Pojavili su se prvi odlasci prema zapadnim zemljama. U prvome redu prema Njemačkoj i nešto bližoj Austriji. Istina, s vremenom i prema Americi i Australiji, rubnim krajevima kugle zemaljske. Cijeli svijet naseli, sebe ne raseli, pjeva pjesnik svojoj Hercegovini.
S odlascima prema zapadnim zemljama u ljubuški kraj počele su dolaziti nove navike, novi modni pravci i nešto suvremenija arhitektura. Ljudi su po prirodi razumni u raspolaganju onim što zarade i što imaju. U stari kraj vraćali su se za vrijeme božićnih blagdana i većih obiteljskih slavlja. Nove, suvremene i nešto luksuznije kuće počele su nicati na svakom koraku.
Zapadnom Hercegovinom, pa tako i ljubuškim krajem, zapuhali su novi, svježi turistički vjetrovi. U televizijskim i radijskim emisijama i na drugim mjestima mogu se čuti i vidjeti spotovi koji nude udoban boravak, s domaćom kuhinjom i bazenima za plivanje i osvježenje.
Početkom mjeseca sarajevski kolega, inače probirljivi ljubitelj čarolija ljeta, pozvao me u Veljake, u pravu oazu mira i turističke ljepote. Na desetom kilometru od Ljubuškog, na putu koji vodi u smjeru Makarske, zastao sam pred pločom s natpisom "Veljaci". Nekoliko stotina metara dalje zastao sam na odredištu, na parkiralištu vile Adria.
Inače, naselje Veljaci spominje se od najstarijih vremena. O tom najbolje svjedoči natpis na nadvratniku kapelice sv. Ilije. Dakle, u pisanim dokumentima Veljaci se prvi put spominju 1395. godine u Povelji kralja Stjepana Dabiše koji svojoj kćeri Stani daruje selo kao mjesto u Zahumskoj zemlji.
Put od Mostara do vile Adria nije bio dug. Nije bilo dugih kolona, graničnih kontrola i putnih provjera. Uz vilu Adria osigurano je besplatno parkiralište. U ova teška vremena ljudi su primorani o svemu voditi računa. O svakoj marki i svakom euru.
U atriju vile dobrodošlicu nam je poželjela gospođa Renata s osmijehom kao da joj je došao netko posebno drag, koga dugo nije vidjela. U svakom pokretu veljačke nevjeste, rođene Konjičanke, iz svakog pogleda i pokreta zračila je radost.
U predvorju vile, u restoranu, u sobama i oko bazena sve je uredno i poredano, kao u apoteci – kako narod zna reći. Dvadeset i pet udobnih ležaljki sa stabilnim suncobranima i pet visokih stolova gostu daju mogućnost za sve: za ugodan odmor, za kavu i čitanje. Desetak metara niže, uz raskošnu rijeku Trebižat, restoran je Franje Čuljka.
To je posebna priča.
Iz tog restorana, dok vani sunce žestoko prži, čovjeku se ne odlazi. Zato ovom ambijentu priliči uspješnica Ranka Bobana: "Dođi da vidiš, dođi da se diviš".
Dođi kod braće Denisa i Franje i poželjet ćeš tu ostati.
I prvom prigodom ponovno doći.
