Netko je rekao da rijeke i genijalci dolaze iz provincije. Mnoge su osobe iz malih sredina stigle u velegradove i dale veliki doprinos njihovoj civilizacijskoj, znanstvenoj, kulturnoj, gospodarskoj i ukupnoj veličini. Mnogi od njih rođeni su u hercegovačkim selima ili su svojim životom vezani uz Hercegovinu. I uz Bosnu, naravno. Jedan od brojnih primjera je dr. Zvonimir Janko, istaknuti matematičar svjetskog glasa.
Rođen je 26. srpnja 1932. godine u Bjelovaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1956. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Sa Sveučilišta je isključen na dvije godine zbog optužbe da je sudjelovao u polaganju vijenca na grob dr. Ante Starčevića u Šestinama. Od 1956. do 1961. godine bio je profesor matematike i fizike u Gimnaziji u Širokom Brijegu. Doktorirao je matematiku na PMF-u u Zagrebu 1961. godine, a formalni mentor bio mu je legendarni zagrebački matematičar Vladimir Devide. Od 1962. do 1968. dr. Janko je radio kao znanstvenik i sveučilišni profesor u Australiji. Od 1968. do 1972. predavao je na sveučilištu Princeton i Državnom sveučilištu u Columbusu (Ohio). Od 1972. godine do umirovljenja (2000.) bio je redoviti profesor u Heidelbergu.
Dr. Zvonimir Janko postao je poznat i priznat po dostignućima iz teorije konačnih grupa. Najznačajnija su otkrića novih sporadičnih prostih grupa, danas poznatih pod nazivom Jankove grupe. Njegovo ime eponim je za te grupe. Korigirao je radove najpoznatijih matematičara u svijetu. Grupu J1 pronašao je 1964. godine i to je bila prva sporadična grupa pronađena nakon pet Mathieuovih iz 19. stoljeća. U njezinu dokazivanju prvi put u algebarskim istraživanjima rabljeno je elektroničko računalo. Prva Jankova grupa ima bilijune i milijarde elemenata. Jedan je matematičar slikovito to opisao nekako ovako: kad bi se poredale kuglice promjera jednog milimetra, stvorio bi se niz dug više od devet svjetlosnih godina (svjetlost ide brzinom oko 300.000 kilometara u sekundi). Potom je pronašao sporadične grupe J2, J3 i J4. Za svoj znanstveni rad dobio je niz priznanja.
Održao je niz predavanja u Zagrebu, Splitu, Mostaru, Širokom Brijegu. Autor ovih redaka imao je prigodu biti nazočan jednom od njegovih predavanja. Suradnik je i mentor mnogim hrvatskim i stranim matematičarima, a rekao je da mu je najbolji doktorand bio dr. Vlado Cigić iz Širokog Brijega, preminuli sveučilišni profesor Sveučilišta u Mostaru. Tijekom rada u Heidelbergu zapažena je bila njegova pomoć Hrvatskoj i BiH u različitim oblicima. Bio je dopisni član HAZU-a, a umro je u Heidelbergu 12. travnja 2022. godine.
Dok je bio širokobriješki profesor, oženio je Zoru Alpezu (Jukanovu kći). Brojni njegovi đaci, ne samo iz Širokog Brijega, jer su u to vrijeme širokobriješku gimnaziju pohađali i gimnazijalci iz susjednih općina, postali su poslije profesori matematike, fizike, inženjeri, ekonomisti… Sjećamo se da se pričalo kako je Janko kao širokobriješki profesor "usput" ispravljao pogreške u logaritamskim tablicama (bez digitrona). U jednom je intervjuu kazao kako je bio potrošio četvrt stoljeća rada na prvoj Jankovoj grupi i mislio odustati. No, supruga Zora, prava Hercegovka, poticala ga je da nastavi. I pokazala kako iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Pogotovo ako je Hercegovka. U Široki Brijeg dolazila su mu i pisma adresirana ovako: Zvonimir Janko - University of Lištica! Oni koji su mu slali pisma bili su uvjereni da je Janko sveučilišni, a ne gimnazijski profesor.
Volio je Široki Brijeg i Hercegovinu. Često je ljeti gostovao kod svog šogora u Širokom Brijegu, nadomak kuće Pere Zelenike, Večernjakova novinara. Pero je imao više prilika popričati s njim, objavio je i intervju s ovim matematičarom svjetskog glasa. Tada je kazao da su ga u životu najviše iznenadile dvije stvari: otkriće Prve Jankove grupe i pad Berlinskog zida. Često bi obišao širokobriješki samostan i gimnaziju, a bio je pretplaćen na širokobriješki list "Vrisak" i druge hercegovačke novine. Predavanja su mu bila prepuna njegova posebnog humora. Voltaire reče da su anegdote svjetlucavi trag koji iza sebe ostavljaju velike ličnosti. Voljeli su ih prepričavati njegovi bivši đaci. Pričali bi na kakve ih je zanimljive načine podučavao. Kad se učila brzina zvuka (343 metra u sekundi u zraku), izveo bi đake ispred gimnazije dok bi netko u vidljivom dijelu grada cijepao drva. Đaci bi vidjeli udarac sjekire, a zvuk bi stigao nakon dvije-tri sekunde i utvrdili koliko je zvuk sporiji od svjetlosti. Na satu razrednika upitao je učenika zašto prošlog petka nije bio u školi.
- Pošao sam navrijeme, ali sam putem ugazio u jednu lokvu pa mi je cipela bila prepuna vode. Bilo me strah da se ne prehladim, pa sam se vratio doma - pravdao se učenik.
Janko se malo zamisli pa reče:
- U redu, sati su ti opravdani, a sad izađi na ploču i računaj: Lokva je bila u obliku kocke dimenzija 40 centimetara, a u njoj je bilo 20 litara vode. Nogom si ugazio zapreminom 1,5 kubičnih centimetara pa fino izračunaj za koliko se centimetara podigla razina vode u lokvi.
Tom đaku dao je jedinicu jer je okrenuo glavu dok je pisao kontrolni iz fizike. Đak se požali:
- Profesore, vi znate da je znam fiziku za pet, a vi mi dajete jedinicu!
- Ocjena nije važna, važno je znanje - "utješi" ga profesor Janko.
