Sedamdesetih je godina cijela hippie generacija krenula u Indiju putem Siddharte, junaka istoimena romana slavnog nobelovca Hermanna Hessea koji svakako nije mogao biti svjestan da će tako presudno djelovati na popkulturu knjigom koju objavio 1922. godine. Sada kad svijet obilježava i 50. godišnjicu Hesseove smrti, a Kunst Museum u Bernu podsjeća nas izložbom da je i slikao a ne samo pisao svoje glasovite proze – osim “Siddharte” i kultnog “Stepskog vuka” i “Igru staklenih perli” na kojoj su rasli mladi intelektualci 20. stoljeća. Za svoj je spisateljski rad 1946. dobio Nobelovu nagradu. Bio je mudar putnik po Indiji, jednako kao i putnik filozofskim mislima Platona, Spinoze, Schopenhauera, ili Nietzschea. Bio je i slikarski modernist, a muzej u Bernu izložio je sve Hesseove slikarske faze, od velikoformatnih akvarela do minijaturnih ilustracija uz tekst koji bi pisao, i to u čast 100-godišnjice njegova dolaska u Bern. Nije, međutim, prije sve to bilo tako idilično: Hesse se oštro protivio Prvom svjetskom ratu, što su Nijemci smatrali izdajom, pa Hesse uskoro postaje švicarskim državljanom. Nijemac s boravkom u Švicarskoj, Hesse ostaje pisac dviju država, ali zapravo cijelog proznog svijeta.
U tom “paralelizmu” sjećanja na spisateljski i slikarski Hesseov rad, važna je činjenica da je “Sidharta” doista bilo jedno od najutjecajnijih duhovnih djela 20. stoljeća! U potrazi za identitetom i smislom života, svrhom vlastite egzistencije nema mu premca, a svaka usporedba s “Alkemičarem” Paula Coelha čini se izlišnom, iako je kontroverzni Brazilac svoju potragu za smislom života prodao u 65 milijuna primjeraka na 67 jezika. Pa ipak, Coelho nije i ne može biti Hesse nove generacije. U Coelhovoj se biografiji nerazlučivo mrse konci isusovačke naobrazbe, ljevičarskog stava (za koji je okrutno kažnjavan) i koječega što rađa nejasne sumnje. I nije konkurencija Hesseovoj čistoći koja je zanimala bitlsovsku generaciju šezdesetih i sedamdesetih, pa i same Beatlese.
Među onima koji su se otputili u utopijsku potragu tragom Siddharte, bila je i cijela hrvatska hippie generacija: Siddharta je bila jedna od najizlizanijih knjiga na policama zagrebačkih knjižnica. Važna je razlika i u tome što Hesseova mladog Siddhartu zanima “više stanje bića”, viša svrha, transcendentalno stanje jedinstva, koje su mnogi hipiji kušali dosegnuti i putem droge, pa se za njih put k višem stanju duha pretvarao u promijenjeno stanje svijesti koje s tim “višim” nije imao nikakve veze osim one delinkventne. Dakako da to nije moglo baciti sjenu na Hesseov genij. Iako ne znamo je li nobelovac koji je drugi dio te nevelike knjige pisao neobično dugo, i sam morao posegnuti za nekim poticajem kako bi joj našao kraja...
Preuzeto sa www.vecernji.hr
