Stanovnici sela Uništa, podno dinarskoga vrha Veliki Bat, dva kilometra unutar granica BiH, ni danas ne znaju komu zapravo pripadaju. Žive u Bosni, a pokapaju se u Hrvatskoj.
Administrativno pripadaju općini Bosansko Grahovo, od čijeg središta ih dijeli 70-ak kilometara, a do Kijeva u Hrvatskoj otkuda dobivaju struju i u kojemu im je i pošta, i trgovina, i liječnik, svega je 12 kilometara.
Do naselja starih gorštaka
Odlučismo doznati kako žive, čemu se nadaju i što traže, a za to smo morali odvojiti cijeli jedan dan. Valjalo je prvo prijeći 75 kilometara od Livna do Grahova, a onda još 18 do graničnog prijelaza Strmica, pa preko Knina i Kijeva još 50-ak. Da ne bi bilo problema i da bismo brže sve to prošli pomogli su nam djelatnici GP BiH, TU Zapad. S njima smo došli i brže i sigurnije. U selu smo zatekli nekoliko gorštaka. Prvo su se pozdravili s policajcima, stari su znanci i uvijek su im pri ruci, kažu, a 84-godišnju baku Savku Grizelj pitamo znaju li komu pripadaju?
„Ovo je pripalo Bosni, a hrvatsko je, a s Hrvatskom smo živjeli. Rodilo se, vjenčalo se, udalo se, živjeli i gotovo. Jedino kad bi se netko rodio, umro, budući da je ovo potpalo pod Grakovo u BiH, onda moramo tamo izvještavati i nositi.“
Uništani su gotovo svi, bez obzira je li riječ o Hrvatima ili Srbima, radili u Hrvatskoj, ostvarili mirovine, primali pomoć, u njoj se liječe …A što je s osobnim dokumentima?
“Imam ja i niz Knina i iz Grakova. Dvije osobne imam,“ kazao nam je 82-godišnji Marko Kovačević. Do sada nemaju nikakvih problema, jer granica na koju smo naišli to i nije, nema nikakve ‘brklje’, samo tabla i izgorjeli kontejner. Pitamo Marka što će biti kada Hrvatska uđe u Europu?
“E, to ja ne znam, vidjet ćemo,“ veli Marko, a 75-godišnji Nikola Grizelj dodaje da bi najbolje bilo da pripadnu Kijevu.
„To nam je najbliže mjesto, tako da nemamo s Bosanskim Grahovom ništa! Neka razmijene teritorij pa da ovo što ima ovdje ljudi pređe dolje i gotovo. Nemamo ni policije, ni ikoga, doći će netko dođe i zdravo. Ovako je nama, ma bit će tu zastoja. Ako tu stave rampu, kako oni govore, kako će onda moj sin doći ovdje, kako će moj unuk, kako ostali? Ako ćemo ostati u BiH svatko mora slobodno ući i izaći. Ako to ne bude, mi onda nemamo ništa“, govori Nikola i dodaje kako bi najbolje bilo probiti tunel kroz Dinaru i eto ih u Grahovu za 10 minuta.
Od 1. srpnja 2013. selo Uništa bi se doista moglo pretvoriti u ništa. Što na tom planu može učiniti matična općina, pitali smo Miroslava Bilčara, pomoćnika načelnika za obnovu i urbanizam. Kaže kako jedino mogu u suradnji s Vladom HBŽ-a, Vladom Federacije i međunarodnom zajednicom pokušati riješiti problem putne komunikacije, odnosno probijanja puta, koje bi eventualno, netko drugi financirao, jer općina Grahovo za tako nešto nema vlastitih sredstava.
Zemljopisni apsurdi
A do tada će stanovnici Uništa i dalje nositi svoj životni križ zbog zemljopisnih apsurda koji kroje ljudske sudbine. Izolirani od svijeta morali su se uvijek oslanjati jedni na druge, a dobre međunacionalne odnose nisu pomutili ni brojni ratovi, veli nam baka Savka potkrijepivši to riječima: „Za ovo moga života, 38 pravoslavnih žena je udano ovdje u selo za Hrvata, 22 Hrvatice udane su za pravoslavca, a tri plemena: Galioti, Grizelji, Samardžije su Hrvati, Kovačevci, Utužine su pravoslavci i Maljkovići.“
Ispričala je vitalna starica još mnogo toga, a da bismo sve to napisali trebalo bi nam još dosta stranica. Imali smo dojam kako želi s nekim podijeliti svoje jadikovke. Oprostili smo se od naših domaćina koji će u svojim, kako-tako, obnovljenim domovima, živjeti od sitnih mirovina, malo stoke i od pomoći kad ih se i tko sjeti.
Stanovnici sela Uništa, podno dinarskoga vrha Veliki Bat, dva kilometra unutar granica BiH, ni danas ne znaju komu zapravo pripadaju. Žive u Bosni, a pokapaju se u Hrvatskoj. Administrativno pripadaju općini Bosansko Grahovo, od čijeg središta ih dijeli 70-ak kilometara, a do Kijeva u Hrvatskoj otkuda dobivaju struju i u kojemu im je i pošta, i trgovina, i liječnik, svega je 12 kilometara.
Do naselja starih gorštaka
Odlučismo doznati kako žive, čemu se nadaju i što traže, a za to smo morali odvojiti cijeli jedan dan. Valjalo je prvo prijeći 75 kilometara od Livna do Grahova, a onda još 18 do graničnog prijelaza Strmica, pa preko Knina i Kijeva još 50-ak. Da ne bi bilo problema i da bismo brže sve to prošli pomogli su nam djelatnici GP BiH, TU Zapad. S njima smo došli i brže i sigurnije. U selu smo zatekli nekoliko gorštaka. Prvo su se pozdravili s policajcima, stari su znanci i uvijek su im pri ruci, kažu, a 84-godišnju baku Savku Grizelj pitamo znaju li komu pripadaju?
„Ovo je pripalo Bosni, a hrvatsko je, a s Hrvatskom smo živjeli. Rodilo se, vjenčalo se, udalo se, živjeli i gotovo. Jedino kad bi se netko rodio, umro, budući da je ovo potpalo pod Grakovo u BiH, onda moramo tamo izvještavati i nositi.“ Uništani su gotovo svi, bez obzira je li riječ o Hrvatima ili Srbima, radili u Hrvatskoj, ostvarili mirovine, primali pomoć, u njoj se liječe …A što je s osobnim dokumentima?
“Imam ja i niz Knina i iz Grakova. Dvije osobne imam,“ kazao nam je 82-godišnji Marko Kovačević. Do sada nemaju nikakvih problema, jer granica na koju smo naišli to i nije, nema nikakve ‘brklje’, samo tabla i izgorjeli kontejner. Pitamo Marka što će biti kada Hrvatska uđe u Europu?
“E, to ja ne znam, vidjet ćemo,“ veli Marko, a 75-godišnji Nikola Grizelj dodaje da bi najbolje bilo da pripadnu Kijevu
„To nam je najbliže mjesto, tako da nemamo s Bosanskim Grahovom ništa! Neka razmijene teritorij pa da ovo što ima ovdje ljudi pređe dolje i gotovo. Nemamo ni policije, ni ikoga, doći će netko dođe i zdravo. Ovako je nama, ma bit će tu zastoja. Ako tu stave rampu, kako oni govore, kako će onda moj sin doći ovdje, kako će moj unuk, kako ostali? Ako ćemo ostati u BiH svatko mora slobodno ući i izaći. Ako to ne bude, mi onda nemamo ništa“, govori Nikola i dodaje kako bi najbolje bilo probiti tunel kroz Dinaru i eto ih u Grahovu za 10 minuta.
Od 1. srpnja 2013. selo Uništa bi se doista moglo pretvoriti u ništa. Što na tom planu može učiniti matična općina, pitali smo Miroslava Bilčara, pomoćnika načelnika za obnovu i urbanizam. Kaže kako jedino mogu u suradnji s Vladom HBŽ-a, Vladom Federacije i međunarodnom zajednicom pokušati riješiti problem putne komunikacije, odnosno probijanja puta, koje bi eventualno, netko drugi financirao, jer općina Grahovo za tako nešto nema vlastitih sredstava.
Zemljopisni apsurdi
A do tada će stanovnici Uništa i dalje nositi svoj životni križ zbog zemljopisnih apsurda koji kroje ljudske sudbine. Izolirani od svijeta morali su se uvijek oslanjati jedni na druge, a dobre međunacionalne odnose nisu pomutili ni brojni ratovi, veli nam baka Savka potkrijepivši to riječima: „Za ovo moga života, 38 pravoslavnih žena je udano ovdje u selo za Hrvata, 22 Hrvatice udane su za pravoslavca, a tri plemena: Galioti, Grizelji, Samardžije su Hrvati, Kovačevci, Utužine su pravoslavci i Maljkovići.“
Ispričala je vitalna starica još mnogo toga, a da bismo sve to napisali trebalo bi nam još dosta stranica. Imali smo dojam kako želi s nekim podijeliti svoje jadikovke. Oprostili smo se od naših domaćina koji će u svojim, kako-tako, obnovljenim domovima, živjeti od sitnih mirovina, malo stoke i od pomoći kad ih se i tko sjeti.
