Naslovnica

Vratiti se u Bugojno naša je obveza prema poginulima

Župa će, ako Bog da, oživiti i za ove blagdane jer nam dolaze naši
15. prosinca 2011. u 09:34 1 komentara 1638 prikaza
bugojno
Foto: VL FOTO

Od 16 tisuća Hrvata, koliko je ih je prije rata živjelo u Bugojnu, danas ih ima oko 4,5 tisuće. Protekli rat, naprije srpska granatiranja, a potom i krvavi rat između Hrvata i Bošnjaka - učinili su svoje.

Hrvatski zatočenici

Masovni progoni, ubojstva i zatvaranja u logore obilježja su etničkog čišćenja, odnosno udruženog zločinačkog pothvata koji su Armija BiH i tadašnji bošnjački politički vrh proveli u Bugojnu. Jedan od dvije tisuće hrvatskih zatočenika koji je mjesecima tamnovao u bošnjačkim logorima u Bugojnu bio je i Josip Kalaica, danas umirovljenik i jedan od prvih povratnika u Bugojno. Kalaica je s još 293 hrvatska zatočenika logora “Stadion” razmijenjen 19. ožujka 1994. godine nakon osam mjeseci tamnovanja pod tribinama nogometnog stadiona Iskre u zamjenu za 1500 Bošnjaka iz “Helidroma”. Ironijom sudbine, Kalaicu za stadion Iskre vežu najljepše i neke od najtežih uspomena u životu. Kalaica je bivši profesionalni nogometaš Iskre, a nakon rata završio je kao logoraš pod tribinama stadiona njegove mladosti. “Da smo znali što nas čeka, nikad se ne bismo predali, radije bismo poginuli”, kaže Kalaica. No, tko bi normalan mogao pojmiti razmjere zločina osmišljenih u glavama ljudi koji su očigledno odavno izgubili zdrav razum. Svakodnevna maltretiranja, izgladnjivanja, premlaćivanja, odvođenja na kopanje rovova na prvim crtama bojišnice, prisilna vađenja krvi te odvođenja u nepoznato, dočekali su hrvatske zatočenike umjesto postupanja prema Ženevskim konvencijama, a što im je prilikom predaje obećano. Bugojanski Hrvati i danas tragaju za tijelima 35 nestalih, od kojih je 19 logoraša. Usprkos svemu što je proživio u logoru “Stadion”, Kalaica kaže kako mu je najteži trenutak u ratu bila smrt njegova brata na Garačkim Podovima u srpskom granatiranju Bugojna 11. kolovoza 1992. godine. Kalaicin brat jedan je od 311 poginulih hrvatskih branitelja Bugojna. Njihova žrtva, naglašava Kalaica, obvezuje preživjele da se vrate i obnove život u ovom gradu. “Znam da nema posla u Bugojnu, ali recite mi gdje ga to danas ima. Posao nije lako naći ni izvan Bugojna. Upravo zato ja ne mogu shvatiti Bugojance koji danas žive kao podstanari u Livnu, Kupresu ili Tomislavgradu, a kuće im, obnovljene ili ne, zjape prazne. Ovdje bi bili svoji na svome i to, vjerujte mi, nije mala stvar. Vratiti se u Bugojno naša je obveza prema više od 300 poginulih. Nepovratkom dajemo za pravo onima koji ih pobiše, a to nikako ne želimo niti smijemo“, izjavio je za naš list Kalaica.

On se zajedno s obitelji u Bugojno vratio 1998. godine i među prvim je povratnicima. „Tadašnji visoki predstavnik Carlos Westendorp vratio nam je stanove i ja sam se s obitelji, ženom i troje djece, vratio. Od tada sam obnašao različite dužnosti, bio sam načelnik Ureda za obranu, predsjednik Općinskoga vijeća, ali ne mogu kazati da su me hrvatski političari zvali i zanimali se za stanje u Bugojnu niti pitali treba li nam što. Jedino su fratri u ratu, ali i nakon njega uvijek bili uz nas“, kaže Kalaica. On je među onima koji se ne libi priznati Željku Komšiću, članu Predsjedništva BiH, zasluge za procese koji su pokrenuti pred bh. pravosuđem protiv Bošnjaka odgovornih za zločine u proteklome ratu. Iako izbjegava izravan odgovor na pitanje o Komšićevoj ulozi, očigledno je da Kalaica smatra kako je Komšić uradio daleko više od ostalih. S time se, međutim, ne slaže bugojanski župnik fra Vinko Sičaja. “Ja ne bih još nikom pripisivao nikakve zasluge jer procesuiranje odgovornih za zločine nad Hrvatima još je na početku. Ne nastave li se istrage i uhićenje glavnih krivaca, odnosno kreatora zločina, sve što je dosad urađeno - gubi smisao, iako pomaka ima”, kaže fra Vinko Sičaja, bugojanski župnik. Župa Bugojno, prema njegovim riječima, danas ima i najviše povratnika, oko 3,5 tisuće, Kandija oko 600, 300-tinjak povratnika živi u Glavici, a njih 50-ak u bugojanskom dijelu župe Skopaljska Gračanica.

Nema interesa

“Pretjeranog interesa za povratkom nema, tu i tamo ponetko se vrati, a nažalost ima i onih koji su se vratili, a danas razmišljaju o odlasku. Takav je slučaj s obitelji Bodružić koja se prošle godine vratila iz Švicarske i otvorila vlastitu tvrtku. Uskoro je zatvaraju, a oni bi na ljeto mogli opet u Švicarsku“, ispričao nam je fra Vinko. Usprkos ovim obeshrabrujućim pokazateljima, hrvatski povratnici ne gube nadu, a blagdani, kao i svake godine, bude nadu u bolje sutra. Općinske vlasti Bugojna ove su godine izdvojile tri tisuće maraka za blagdansko ukrašavanje Bugojna. Nositelj aktivnost je Hrvatsko kulturno društvo Kandija u kojemu su nam kazali kako će ukrasiti nekoliko ulica, čak dvostruko više nego prošle godine. Blagdanima se raduju i u drugoj po brojnosti bugojanskoj župi - Kandiji.

“Župa će, ako Bog da, oživiti i za ove blagdane jer nam dolaze naši koji rade u inozemstvu. Inače, stanje nije najbolje, tu su uglavnom umirovljenici, školske djece do četvrtog razreda je 16, ali mi se ne damo. Uređujemo mjesto i nastojimo raditi na poboljšanju kvalitete življenja, usprkos svemu“, kaže Miroslav Žulj, predsjednik mjesne zajednica Kandija.

Usprkos svemu, Bugojno je danas duboko podijeljen grad. Hrvati se okupljaju u jednom, a Bošnjaci u drugom dijelu grada. Tako će i biti, kažu povratnici, dok pravosuđe ne odradi svoj posao do kraja, a hrvatski političari malo više ne zauzmu za konkretnu gospodarsku pomoć ovom, prije rata, jednom od najljepših gradova u BiH. Više od 300 poginulih obvezuje i traži od preživjelih povratak, usprkos svemu, kako njihova žrtva ne bi bila uzaludna.

  • Bralo:

    Pa ne mogu da vjerujem da je neko priznao da je Komsic uradio najvise da se Bosnjaci koji su ortuzeni za zlocine uhapse. Pa pitaM se onda, gdje je bio Covic? Za njega su Hrvati samo oni sto glasaju za ... prikaži još! njega i sto zive od zapadnog Mostara do Gruda, Sirokog i Livna.