Ljubuški vinari okupljeni u Udruzi vinogradara i vinara Ljubuški nastavili su sa svojom praksom i dobrom navadom održavanja godišnjih vinskih priredbi. U ljubuškom restoranu Amfora upriličili su sedmu manifestaciju "Kušaj ljubuška vina". Bio je to događaj par excellence, izvanredan i za poželjeti. Nikad toliko posjetitelja, ozračje ugodno, ležerno, smisleno... Ljubuški vinari predstavili su se u pravom svjetlu, sa svojim vrhunskim vinima, onim najboljim koje daje ljubuška i hercegovačka zemlja i bogomdano klimatsko podneblje, piše Večernji list BiH.
Svoja vina izložilo je i pokazalo 11 vinara: Vinarija Buntić, Podrum Begić, Vinarija Majić, Vinarija Čuvalo, Vino Milas, Vinogradi Nuić, Obiteljski podrumi Sušac, Vinarija obitelji Škegro, Vinarija Keža, Vinarija Luca i Vinarija Vranješ. Glazbeni program i ugođaj priredio je vrhunski hrvatski gitarist i glazbeni producent Ante Gelo s članovima HRT benda A strana, a istaknule su se i simpatične mlade glazbene nade iz Srednje glazbene škole Ljubuški.
– Jako smo zadovoljni, fantastičan događaj, imali smo rekordan posjet, više od 1000 gostiju, puno ljudi koje mi organizatori nismo ni poznavali, što nas navodi na zaključak da je sve širi i širi krug ljudi koji vole doći na ovo što mi radimo i organiziramo. Raspoloženje je bilo na najvišoj razini, lijepa publika, odličan događaj, cijeli program bio je fantastičan. Nas 11 vinara, dogodine će nas biti 12, izložilo je pedesetak etiketa koje su posjetitelji bili u prigodi kušati. Dobili smo niz komplimenata, a o kojim vrijednostima govorimo i čime se možemo podičiti, govori činjenica da su članovi Udruge ove godine na najpriznatijem svjetskom vinarskom natjecanju Decanter World Wine Awards (DWWA) u Londonu osvojili 23 medalje, od ukupno 45 u BiH. Znači da je u Ljubuškom natpolovičan broj tih medalja, a od pet zlatnih medalja, tri su završile u Ljubuškom – govori nam Zdenko Milas, predsjednik Udruge vinogradara i vinara Ljubuški.
Kako izgleda stanje i slika vinogradarstva u Ljubuškom, gledajući kroz povećalo brojeva?
Zdenko Milas: Imamo okvirne brojeve, no stavio sam sam sebi zadaću da ću to istražiti detaljnije i približnije, anketirat ću sve članove pa da vidim koliko sam bio blizu, ali mislim da nisam puno pogriješio. U svakom slučaju, računamo da je, što se tiče Udruge, oko 120 hektara vinograda, više od 500.000 trsova i da se približno vrti oko milijun butelja vina. To je okvirni kapacitet. U okviru Udruge imamo dva najveća vinogradara – Vinograde Nuić i Vinariju Keža. Onda imamo jednu skupinu osrednjih, gdje smo i mi, Vino Milas, i jedan dio koji je na nešto nižim brojkama. To je mahom nastalo iz nekih obiteljskih tradicija, vidi se to i po našim nazivima, i to želimo zadržati i sačuvati za budućnost.
Što se posljednjih godina promijenilo u vinogradarstvu Ljubuškog? Kakve su vam sada preokupacije i koja problematika je aktualna i u žiži?
Zdenko Milas: U posljednje vrijeme dosta toga se pozitivno dogodilo s koncesijom, koju su Županija odnosno Grad Ljubuški raspisali. Ulaz u grad sa zapadne strane obilježen je novim vinogradima, koji će biti još bolji i bolji. Ove godine smo konstatirali da je takva suša da jednostavno neće ići bez sustava "kap na kap". To nam je investicija kojoj ćemo se morati posvetiti iduće godine. Godine kao ove sigurno slijede, opći je trend porasta temperature, treba stvoriti dobre uvjete da loza može normalno funkcionirati, a ne da zaostane u svome razvoju, da se bavi sama sobom i ne daje ono što treba za naš konačni proizvod.
Koliko se ulaže, čime ste se vodili pri ulaganju, koji su bili prioriteti?
Zdenko Milas: Imamo što raditi i iduće godine i u što ulagati, a koliko će se ta priča širiti, to ćemo još vidjeti. Moguće je da bude i novih nasada, ali i ovo što je urađeno u posljednje dvije-tri godine, doista je impozantno. Sve smo to uradili s primjenom najboljih rješenja po kojima se sada radi. Puno mehanizacije je nabavljeno, strojeva kakvih dosad nije bilo u našim krajevima, i to neće stati. Da bismo se održali, moramo dalje tako.
Recite nam nešto o sortama loze, koliko su zastupljene tradicionalne, pronalaze li put i mjesto i strane sorte?
Zdenko Milas: Žilavka, blatina i trnjak su autohtone sorte Hercegovine. Žilavka je najzastupljenija, jer bijelo vino se pije tijekom cijele godine, crna ili crvena vina su više vezana uz malo hladnije dijelove u godini. Sveukupno gledano, te tri sorte nose barem 80% od svih količina, a ostatak, 20%, su sorte koje su praktički ili dijelom iz Hrvatske ili su iz drugih svjetskih regija. To su merlot, cabernet sauvignon, chardonnay, shiraz i još neke sorte, kao pošip, koji je s otoka Korčule.
Kako ocjenjujete ovu godinu? Kakva su, prema dosadašnjim vremenskim prilikama, predviđanja uroda grožđa?
Zdenko Milas: S jedne strane, dobro je da nema bolesti, a to je, vjerojatno, najviše zahvaljujući tome što je bilo suho vrijeme. Međutim, malo su vrućine pretjerale, tako da neki vinogradi pate zbog nedostatka vlage. Kako će se sve razviti u idućih 20 do 30 dana, to je još sve otvoreno.
Kako kotiraju hercegovačka vina na stranim tržištima? Ima li tu nekih promjena, pomaka, što bi se moglo na tom području učiniti?
Zdenko Milas: Općenito bih rekao da bijelih vina nedostaje na tržištu gdje smo prisutni. Tu je ipak Bosna i Hercegovina na prvome mjestu, dobrim dijelom Hrvatska i ponešto neke druge zemlje u koje izvozimo, kao primjerice Njemačka, Poljska ili još negdje. Bijela vina se u većini dobro prodaju i uvijek, malo pomalo, postaje problem hoćemo li sastaviti postojeće količine s novim berbama. O crnim vinima se puno više govori, ali bijela se piju. U posljednje vrijeme jako je porastao interes za trnjak, kao sortu koja je dugo godina bila "u kutu", što bi se reklo, bez nekakve izdvojene sortnosti. Ova generacija vinogradara i vinara uspjela je proizvesti monosortno vino trnjak, koje pokazuje izvanredan potencijal i vlada veliki interes za njega. Nama je jedina mogućnost probijati se s kvalitetom, onom koja je dostupna, koja je moguća, ali trebamo biti usmjereni prema takvim ciljevima.
Kako izgraditi i postići kod ljudi, vinogradara i vinara, svijest da je to moguće, da naša vina mogu biti još kvalitetnija, da se mogu ravnopravno nositi na tržištima s konkurencijom?
Zdenko Milas: Potrebno je učiniti sve da se proizvede najbolje i najkvalitetnije i da se stvara taj dojam i spoznaja koji je potencijal tih sorti koje mi imamo. Da ljudi jednostavno steknu uvjerenje da su to vrhunske sorte. Još uvijek se borimo s nekom lošom prošlosti, koje je bilo, tako da sve to utječe na plasman vina. Opet, s druge strane, vidim da se tu pozitivne stvari događaju. Ima već dobar dio proizvođača koji shvaćaju da jedino tako možemo uspjeti.
Kako u svemu tome stoji država? Kakav je njezin trenutačni odnos prema proizvođačima vina, je li potrebno tu nešto promijeniti, poboljšati?
Zdenko Milas: Ne možemo negirati da poticaja nema, međutim, oni nisu dovoljni, nisu usporedivi s poticajima koji se daju, recimo, u Hrvatskoj. Vidimo koliko je toga došlo preko europskih fondova u vinogradarstvo, vinarstvo u Hrvatskoj. To je, jednostavno, nama nezamislivo.
Na takvo nešto ne možemo pomišljati, toliko se to čini daleko od nas. Tu je sve očito i zbog političke situacije i toga što se mi ne možemo približavati tim europskim fondovima. Naravno da to jako nepovoljno utječe, mi moramo, manje-više, sve vlastitim sredstvima osiguravati, ulagati. To koliko se potiče i pomaže, dobro je da je i to, ali opet, s druge strane, nije to dovoljno da bismo napravili neke ozbiljnije iskorake.
Otvori KEKS Pay
