Gotovo tri desetljeća nakon okončanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini istinski suživot u zemlji još nije zaživio. Iako se ne bilježi veliki broj međunacionalnih incidenata i ima mnogo primjera suradnje i zajedništva, do stvarnog suživota je, čini se, dalek put, piše Večernji list BiH.
Red politike, red mržnje...
Stvaranje pozitivnog ozračja u podijeljenom društvu morao bi biti prioritet političkih, ali i vjerskih elita, akademske zajednice i medija. Ni na jednoj od ovih razina, nažalost, nema dovoljno angažmana na izgradnji međunacionalnog povjerenja, a time i suživota. Taj proces svakako ne ide lako jer sva tri naroda nose frustracije iz ratnog i poratnog razdoblja, nerealizirane ciljeve i svoje verzije povijesti. Osim toga, ni jedan od triju naroda nije zadovoljan svojom sadašnjom pozicijom u BiH.
Srbi žele očuvati i ojačati autonomiju entiteta Republika Srpska, Bošnjacima smeta što njihov utjecaj u upravljanju državom nije razmjeran njihovoj brojnosti, dok Hrvate konstantno muči problem preglasavanja, majorizacije i nepoštivanja njihove političke volje. U takvoj situaciji zapaljiva politička retorika sigurno nije nešto što pomaže u relaksiranju odnosa. Konstantno se to prigovara predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, koji često daje neodmjerene izjave.
No, u posljednje vrijeme posebno, za njim nimalo ne zaostaje predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Nerijetko i nadmaši Dodika u svojim jezičnim akrobacijama i prijetnjama koje sve više ljute i međunarodne dužnosnike. Dakako, nisu njih dvojica jedini političari koji koriste zapaljivu retoriku, ali jesu najutjecajniji. Mediji prenose, komentiraju, reagiraju na ovakve istupe, pa i sami potpiruju netrpeljivost, koja potom eksplodira na društvenim mrežama.
Govor mržnje se ne sankcionira, poglavito na društvenim mrežama. Nažalost, oni koji bi mogli mnogo učiniti na relaksiranju odnosa i izgradnji međunacionalnog povjerenja, poput vjerskih lidera, često postupaju u potpuno suprotnom smjeru. Najnoviji primjer je reis Husein Kavazović koji je, možda i nespretno, dao izjavu koja je u značajnom dijelu javnosti protumačena kao prijetnja ratom. To je samo izazvalo lavinu reakcija onih koji napadaju i onih koji brane reisa i pri tome također ne biraju riječi.
Samo konkretne mjere
Zanimljivi su, ali i indikativni rezultati istraživanja koje je proveo američki USAID među mladom populacijom u Bosni i Hercegovini. Ovi rezultati trebali bi biti ozbiljno upozorenje svima koji imaju veliki javni utjecaj u zemlji.
Naime, prema ovom istraživanju, od mogućnosti rata strahuje 37 posto mladih Bošnjaka, kao i 25 posto Hrvata te 20 posto Srba u BiH. Oko jedne trećine, 31 posto, Bošnjaka misli da su oni i njihove obitelji u opasnosti zbog međuetničkih napetosti, isto misli i 17 posto Srba i Hrvata. Dvoje od pet ispitanika kazalo je da im je ponekad teško razumjeti perspektivu druge nacionalne skupine glede rata. Ovaj pogled je najčešći kod Bošnjaka, i to 45 posto, kod Hrvata je 30 posto, a kod Srba 39 posto. S druge strane, 42 posto ispitanih Bošnjaka odgovorilo je da pokušava razumjeti stavove drugih o ratu, a to je reklo i 38 posto Hrvata te 34 posto Srba. No, pokušati i razumjeti nije isto. Pripadnici svih etničkih skupina vjeruju više ljudima svoje nacionalnosti nego ljudima drugih etničkih skupina. U odnosu na 2018., povjerenje prema drugim etničkim skupinama poraslo je među Bošnjacima (porast od 5 posto) i Srbima (9 posto) u 2022., ali smanjilo se kod Hrvata (10 posto).
Povjerenje prema vlastitoj etničkoj skupini i povjerenje prema drugim etničkim skupinama niže je kod mladih nego među općom populacijom. U ovakvim podacima treba tražiti djelomično i razloge iseljavanja mladih iz BiH, a protiv čega se većina političara tek deklarativno bori. Umjesto ispraznih riječi, potrebne su konkretne mjere i nove vlasti na svim razinama imaju priliku provesti ih. Promjena retorike svakako je prvi i najvažniji korak, a treba ga slijediti strogo sankcioniranje jezika mržnje, zajednički pristup educiranju mladih o bližoj povijesti te afirmiranje pozitivnih primjera iz međuetničkih odnosa u BiH danas. BiH nije jedino postkonfliktno društvo i zato bi moglo biti korisno razmotriti iskustva drugih u relaksiranju unutarnjih odnosa i jačanju povjerenja među različitim zajednicama. Međureligijsko vijeće BiH zamišljeno je kao dobar model za postizanje tog cilja. Međutim, ovo tijelo je danas u ozbiljnoj krizi i trenutačno baš i ne pomaže u izgradnji suživota.
Otvori KEKS Pay
