Mnogi su se Zagrepčani početkom godine nadali da će jednoga dana svanuti jutro koje će promijeniti sve. Probudit će se, mislili su, i otkriti da je epidemija korone bila samo ružan san.
Umjesto toga, grad se u zoru počeo divlje tresti! Neki su ispali iz kreveta, drugima su stvari padale po stanu, po glavi, po tijelima... Rušili su se zidovi, padale fasade. S tornja katedrale pao je golemi križ, odmah pored mjesta na kojemu je spavao nadbiskup. Kao da su svi bili na dlanu neke velike, obijesne sile, koja ljudima želi pokazati svoju moć, a ljudima njihovu slabost i beznačajnost.
Potmuli podzemni udar praćen tutnjavom krenuo je iz podzemlja Kašine, 22. ožujka nešto prije 6 sati i 24 minute, da bi se njegova razorna energija u trenutku razlila po gradu i okolici, rušeći. Uskoro je cijeli grad bio na ulici. Zagrepčani su stajali ukočeni, kao svijeće, preplašeni, promrzli, šokirani, zbunjeni...
Jurišićeva ulica zatrpana šutom, cijeli zabat zgrade u Đorđićevoj srušen, Gajeva, Petrinjska, Zeleni val..., sve u ruševinama, automobili zatrpani gomilom cigle, crijepa, prašine i šute. Neizvjesnost je pojačavala konfuzija oko mjera epidemiološke zaštite. U tragediji, ljudi su trebali jedni druge, toplinu, razmjenu misli, stavova, osjećaja i iskustava, a zaštita od virusa nalagala je nešto posve suprotno: udaljenost, poštovanje distance. Nakon šoka koji je došao iz dubine zemlje, uslijedilo je i iznenađenje s neba - počele su padati prve pahulje snijega. Počeo je padati nekoliko sati nakon potresa, drugog dana proljeća, premda ga cijele zime nije bilo ni za lijek.
Jednoj djevojčici zagrebački je potres prekinuo život, i to je jedino što se nikad neće moći nadoknaditi.
U noći na 26. listopada 1964. Sava se izlila iz korita i silovitom snagom krenula prema srcu Zagreba. Dotad neviđena bujica preplavila je 6000 hektara došavši do Trešnjevke - koja je napola potopljena - Trnja, Susedgrada, Peščenice i Remetinca te drugih četvrti koje su se do tada smatrale sigurnima. Vodeni val pogodio je prostor na kojemu je stanovalo 183.000 ljudi. Vjesnik je tad o poplavi objavio:
“Počelo je navečer. Sava se izlijevala. Pokušalo se obraniti barijerama napravljenima na brzinu. Izvlačile su se role papira iz podruma i spašavalo se ono što se moglo. Voda je strahovitom silinom nadirala iz Odranske i od autoputa. Počela je nadirati i iz podzemlja. Prodirala je u rotaciju iz odvodnih kanala. Dizala se naglo i vrlo brzo je poplavila sva skladišta i donji dio postrojenja. Razina vode podigla se na 1,20 metara. Objekti su bili opkoljeni vodom, podrumi i prizemlje potopljeni. Bujica je sve odnosila. Pola sata prije nego što se voda pojavila isključena je električna struja na cijelom području“.
Najviši vodostaj bio zabilježen 26. listopada u 8 sati, kad je Sava narasla na 514 centimetara. Poginulo je 17 ljudi, a 40.000 građana ostalo je bez doma.
Štete zagrebačkog potresa 1880. dosezale su vrijednost polovice državnog proračuna
Bilo je to 1880. Povjesničar Ćiro Truhelka opisao je najrazorniji potres u metropoli. Sjedio sam oko 7 sati ujutro u kuhinji kuće opasane u prizemlju debelim starinskim zidovima i presvođene ciglenim svodovljem, leđima prislonjen uza zid, pijući kavu, prije nego što ću poći u školu.
Iznenada se začu mukla podzemna tutnjava i zemlja se poče tresti i ljuljati, napisao je povjesničar i arhitekt Ćiro Truhelka, opisujući najdramatičniji događaj svoje mladosti, fatalni zagrebački potres iz 1880.
Dokumenti kazuju da se udar dogodio u 7 sati, 33 minute i 50 sekundi. Epicenter je bio sjeveroistočno od Zagreba, između Kraljeva Vrha, Zeline i Kašine. Potres je imao snagu 6,3 po Richteru, bio je najrazorniji od svih koji mogu pogoditi Zagreb. Truhelka dalje niže tragične slike. “Ulicama je lutao prestrašeni i obezglavljeni svijet, koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu. Krovovi su bili izrešetani, kao da su im topovski hitci raznijeli crepovlje, a većina dimnjaka je ležala oborena na cesti i zakrčila prolaz. Zidovi su bili tako popucani da se kroz pukotine moglo zaviriti u sobe.”
Pretpostavlja se da je oko 6000 ljudi nakon potresa napustilo Zagreb.
Svibanj 1995.: U raketiranju je poginulo sedam ljudi. Tijekom Domovinskog rata Zagreb je nekoliko puta napadan iz zraka. U jesen 1991., 16. rujna, dva aviona JNA u niskom letu ispalila su šest navođenih raketa na televizijski odašiljač na Sljemenu. Cilj je bio zaustaviti emitiranje televizijskog programa. Već sljedećeg mjeseca raketirani su Banski dvori. Bio je to pokušaj ubojstva predsjednika Tuđmana. Srpske su postrojbe pod zapovijedanjem Mile Martića napale Zagreb i 2. i 3. svibnja 1995. U 10.23 sati nekoliko je projektila ispaljeno na gradsko središte. Projektili su tad pali i na Dječju bolnicu u Klaićevoj ulici. Poginulo je sedmero ljudi, a ozlijeđeno ih je 181.
