Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Veso Momić iz Mračaja kod Bosanskog Grahova ostao je sam u selu kojim ni migranti ne prolaze, a zaobilaze ga čak i vukovi

Veso Momić zaraslim putem svako jutro pješice iz svog Mračaja odlazi u Bosansko Grahovo, gdje se nađe na kavi s nekadašnjim radnim kolegama. To ga održava čilim i zdravim.
28. studenoga 2020. u 20:52 0 komentara 1355 prikaza
Pogledajte galeriju 1/13

Veso Momić živi sam u Mračaju, ili onom što je od Mračaja ostalo. I prije ljeta 1995. kada je u pedesetak kuća još živjelo tristotinjak ljudi, i još ranije, kada je Veso 1968. krenuo u mračajsku osnovnu školu čija je prva četiri razreda u to vrijeme pohađalo četrdeset učenika, nije se lako dolazilo do sela zavučenog duboko u šumu i planinu. Nije bilo drugačije ni kada je Veso 1983. radio na dovođenju struje u Mali i Veliki Mračaj iz Strmice. Kaže Veso kako je to bio tada najmoderniji i najbolji električni kabel u cijeloj Bosni i Hercegovini, koji su razvukli preko bandera učvršćenih na ukopane betonske stupiće. Četiri godine kasnije uređen je i put koji pet-šest kilometara vijuga kroz gustu šumu između strmih gudura. Uključujući i betonski most preko potoka koji se kočoperno pjeni i huči u dva slapa pozivajući putnika da stane i divi mu se.

Tek tada, te 1987. godine, kada su do sela napokon mogli traktori, automobili i kamioni, mogli su malo odahnuti mračajski konji. Država je ponudila i kredite za gradnju novih kuća pa je Veso, tada već vozač kamiona zaposlen u jednom transportnom poduzeću u Grahovu, mnogima i sebi dovezao tisuće i tisuće blokova i druge građe. S mlađim bratom krenuo je i u posao gradnje kupaonica kojih do tada u selu nije bilo. U Mračaj je nahrupilo 20. stoljeće. A ubrzo za njim i rat u kojem će ljudi sve to opet uništiti, popaliti, opljačkati i na kraju napustiti. Granate su po Mračaju počele padati već početkom srpnja 1995. kako su se hrvatska ratna kliješta po okolnim vrhovima stezala prema Bosanskom Grahovu oko pobunjeničkog Knina. Svi su stanovnici Mračaj već tada napustili. Put preko Bosanskog Grahova i Drvara vodio je prema Srbiji. Mračaj je spaljen. Veso ne govori ni o ovoj ni o onoj vojsci. Pljačke je, kaže, bilo i prije 1995. A za sve one koji su dolazili paliti i pljačkati, Veso redovito kaže kako su najprije ukrali te maskirne uniforme koje su nosili. Njegov je jezik istovremeno štur i bogat, točan i mudar. Kada sam u jednom trenutku spomenuo zavidne ljude, on mi je rekao: “Popravi tu riječ zavist”. Tek na kraju našeg susreta shvatit ću što mi je točno želio reći.

Uglavnom, između Strmice i Mračaja više nema ni kabela ni bandera. Sve je otpiljeno i odneseno. Nestala je i sva ona građa, odvezeni su ili zapaljeni svi automobili i traktori, nestala je silna stoka. Ostalo je učinila priroda. Još 1992. Mračaj je nabujao i odnio onaj most, a u posljednjih 25 godina većinu ruševina potpuno je obuzelo zelenilo, drača, kupina i šuma. U Mračaj smo krenuli prije deset dana s pravoslavnim svećenikom Savom Majstorovićem. On je paroh kninski i strmički, a Mračaj se, premda se nalazi u Bosni i Hercegovini, ubraja u Dalmatinsku eparhiju i u parohiju Strmica. Pa je tako Veso jedini parohijan u Mračaju, a otac Savo ga jedini obilazi brinući se za njegovo tijelo i dušu. Prvo se grije uz novi šporet na drva, drugo uz ikonu arhanđela Mihajla na zidu. Za našu ekspediciju posudili smo Ladu Nivu, a ja sam se rado prihvatio volana, pošto sam s tom izdržljivom ruskom divokozom među terencima za vrijeme rata stekao iskustvo vožnje po šumama i gorama Bosne i Hercegovine. Šumski put prema Mračaju odvaja se, jedva primjetan, s glavne ceste Knin – Bosansko Grahovo, upravo između dvaju punktova na graničnom prijelazu Strmica. Takoreći, na ničijoj zemlji. Nakon hrvatske kontrole, otišli smo do kućica dvjesto metara dalje. Nakon što je evidentiran naš ulazak u BiH, okrenuli smo se natrag, pa nalijevo, u šumu. Pedesetak metara dalje stoji posljednji znak civilizacije: ploča koja nas obavještava da opet prelazimo granicu Republike Hrvatske i da je svako kretanje dalje zabranjeno. Ali, i jedna i druga strana znaju za Mračaj i Vesu i bilo je dovoljno reći da smo se k njemu zaputili. Dalje od Mračaja puta ionako nema, a jedva ga ima i do tamo. Tuda ne prolaze ni migranti, a kako nam je Veso kasnije rekao, u tim njegovim šumama ni vukove ništa više ne privlači i ne zadržava.

Na stijeni desno od puta kroz ogoljele krošnje naziru se ostaci neke utvrde koji svjedoče o fascinantnoj povijesti danas jedva prohodnog šumskog puta koji je nekada bio magistralna rimska cesta koja je povezivala antičku Salonu i Sisciju. “Smatra se da je dionica kroz Mračaj, od Strmice do Pećanaca u Grahovskom polju, izgrađena u vrijeme vladanja cara Klaudija... O kontinuiranom korištenju ceste kroz Mračaj ukazuje i srednjovjekovna utvrda Matasa kula... koja je služila za kontrolu prometa kroz Mračaj i kasnije u vrijeme Osmanskog Carstva i Mletačke Republike sve do 18. stoljeća”, stoji u bilješci koju mi je poslao izvrstan poznavatelj povijesti čitavog kraja, arheolog i konzervator iz Knina Marko Sinobad.

Taj put kojim su stoljećima prolazile vojske i karavane, i na kojem su baš oko Mračaja svojedobno bili sanitarni punktovi između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike, izgubio je na važnosti nakon što je još u vrijeme Austro-Ugarske probijen put preko planine Derala prema Bosanskom Grahovu. No, za lokalno stanovništvo, što pamti i dr. Sinobad iz priča svoje bake, put između Grahova i Knina kroz Mračaj ostao je važan jer je bio znatno kraći, osobito za tjeranje stoke. Veso Momić danas je možda jedini koji tim zaraslim putem svako jutro pješice odlazi u Bosansko Grahovo, gdje se nađe na kavi s nekadašnjim radnim kolegama. To ga održava čilim i zdravim. Petnaest kilometara tamo, petnaest kilometara natrag. Tako je nekada odlazio i u školu u Strmicu, kao i na posao u Grahovo. I nikada, kaže, nije zakasnio ni minutu. Ne kasni ni danas, makar nema sat. Ni mobitel. Jedan je izgubio, drugi razbio.

Kada mu je u projektu obnove, donatorskim sredstvima, obnovljena rodna kuća, na nju je stavljeno i novo električno brojilo za struju koje nema, a na krovu je i televizijska antena za mali televizor na baterije. Ali, do duboke mračajske doline ne dopiru signali ni jedne televizije ni radija. Oko Vesine kuće ruševine su desetak domova drugih Momića, nekada najčešćeg prezimena u Mračaju, uz Radiće, Koščice, Živkoviće i Komoviće. Kako sunce polako i rano zalazi za visoke planine, mrtve oči kuća nakratko oživljavaju dok siva i još uvijek garava kamena okna postaju okviri za usplamtjele vrtloge jesenskih boja na šumovitim padinama s druge strane doline. Jedino čega Veso u Mračaju ima u izobilju je voda. Čista, bistra s jednog od dvadesetak izvora koliko ih, kako nam kaže, ima u okolici. Iz debele crne gumene cijevi koju je sam razvukao od jednog od tih izvora do svoje kuće, snažan mlaz neprestano pršti u improviziranoj česmi. Veso ima veliku obitelj u okolici Beograda i u Vojvodini. Tri brata i sestra i njihove obitelji. I Vesina djeca. Veza s tim svijetom su mu Grahovljani koji zbog posla često dolaze iz Beograda. I telefon na pošti. Njegovi su mu posljednji put u posjetu bili prije dvije godine. Rekao im je da se ne troše, da ne dolaze, zna da ni tamo više nije lako. On se iz Beograda vratio početkom 1999. najprije u Grahovo, a onda, deset godina kasnije, u Mračaj. Ne očekuje niti ikoga hrabri i poziva da se tamo vrati. Otišao bi, kaže, i on “prvim avionom”, ali drži ga prošlost i nada da će mu netko, premda nije baš jasno tko, jednom vratiti sve ono što mu je uništeno i pokradeno. – Ni prvi mi nijesu dali ništa, ni drugi, ni treći, a ovi sada neće pogotovo – kaže mi Veso, bez volje da objašnjava koji su koji. A tu je i još jedan subjekt, Europska unija, koju prepoznajem u “čuvenom krugu zlatnih zvijezda” kako on opisuje oznaku na tablama donatorskih institucija.

Prošetali smo s Vesom i do uzvisine na kojoj stoje zidovi još 1945. godine porušene crkve svetog arhanđela Mihajla. Bilo je par dana uoči njegova blagdana, slave mračajske i Vesine, pa je otac Savo u srušenoj crkvi, pod freskama od žutog i crvenog lišća, pobožno i svečano otpjevao prikladni tropar. A oko crkve je groblje na kojem su pokopani Vesin djed Todor i baka Anđa, kao i otac Vaso preminuo još 1986. godine. Majka je umrla poslije rata u Grahovu, gdje je i pokopana. Posljednji sprovod na tom groblju bio je prije deset godina kada je, vjerojatno ispunjavajući joj posljednju želju, obitelj donijela tijelo pokojnice preminule u Klisi kod Vukovara. Nakon Vesina, to je bio jedini povratak u Mračaj. Došli su u pet-šest auta i traktorom, obavili sprovod, okrenuli dva janjca i otišli – kaže Veso, a tako izgledaju i sporadični dolasci ljudi koji svraćaju ljeti.

A da nije Vese, danas ni taj put do groblja ne bi bio prohodan. – Odavde je bila milina pogledati. Sve se ovo kosilo, nijednog stabla nije bilo, samo voćke dolje pored međa i mogao si vidjeti svako drvo, svaku kuću, svaka je bila ljepota – priča mi Veso dok stojimo na rubu uzvisine i gledamo u šumu. Pokazuje nam i gdje su bile mlinarske vodenice, a gdje stepenasta polja kukuruza, pšenice, ječma, zobi i djeteline. Ostale su samo ograde, polurazvaljeni suhozidi za koje će se jednom ljudi pitati tko ih je uopće i zašto podizao usred šume.

Jedini Vesin stalni prihod sto je konvertibilnih maraka pomoći mjesečno, oko pedeset eura, a njegova najvrednija imovina je pet-šest tona gvožđurije koju je ekološki svjesno pokupio, sortirao i poput umjetničke instalacije naslagao uz put da je možda jednom netko otkupi i odveze. Dok se već polako navlačio rani sumrak, Veso je u kući upalio svijeću. Mi smo došli vidjeti tko je i kako živi taj jedini stanovnik Mračaja i kako mu možemo pomoći. Ne čezne za mobitelom, makar bi bilo dobro da ga ima. Olakšala bi mu sigurno život i struja za koju bi bio dovoljan jedan solarni panel. No Veso bi najradije motornu pilu. Ali, prije nego što ćemo se rastati, postao sam svjestan tko je koga u tom danu obogatio. Zahvalio sam mu na gostoljubivosti, pohvalio njegovu mirnoću i vedrinu. – Dobre riječi, hvala, to je lijepo čuti od tebe koji si se prvi put strevio u mom selu gdje sam ja rođen. Dobar govor vraća čovjeku život – odgovorio mi je. Pričali smo o strahu, pa i o koroni. – Mi liječimo koronu, popravljamo slova, popravljamo riječi, vraćamo narod u život – rekao mi je Veso. Nisam ga pitao koji to “mi” jer sam već do tada shvatio da on dijeli ljude samo po jednoj osnovi: na one koji razaraju i ruše i na one koji popravljaju i grade.

Na kraju sam ga pitao i da li ikoga mrzi i misli li da je njegov život uništen. – Ne. Tu riječ i ti popravi. Bolja riječ, bolji život – odgovorio je, a ja sam napokon shvatio što to mogu i moram od Vese u Mračaju naučiti. Vrativši se te večeri kući, osjetio sam silnu žeđ i halapljivo nadušak popio čitavu bocu koju sam napunio na Vesinoj česmi. I odmah sam zažalio što je nisam sačuvao da mi potraje, da svaki dan u ovoj dugoj zimi otpijem po gutljaj tog čudotvornog napitka. Kad god sada vidim simbol EU pomislim na Vesin “čuveni krug zlatnih zvijezda”. I kad navečer rastrošno palim žarulju za žaruljom i ekran za ekranom, pomislim na Vesu i njegovu svjećicu, ondje preko granice, na ničijoj zemlji, u zimi i mraku. Ostao sam mu dužan i morat ću što prije opet u Mračaj. A vi mi se javite ako imate novu motornu pilu viška

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.