Nedavna odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine oko pokušaja da Zastupnički dom Parlamenta BiH imenuje glavnog pregovarača dodatno je zakomplicirala ionako osjetljivo pitanje realizacije ovoga važnoga pitanja za otvaranje pregovora s Europskom unijom, te iako pozitivna za predlagače, proizvela je novi niz euroskeptika. Sud je osporio pokušaj da se kroz odluku Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH imenuje pregovarač, čime je praktično zaustavljen model koji su gurale bošnjačke i srpske oporbene stranke. Istodobno, Sud je proces dodatno opteretio zaključkom da se ovo pitanje mora prethodno urediti zakonodavnim dokumentom na razini Parlamentarne skupštine BiH, čime je tek otvorena Pandorina kutija dodatnih tumačenja i besplodnih rasprava.
Nalog suda
U svojoj odluci Sud je izričito naveo da "Odluka o osnivanju ureda i proceduri imenovanja glavnog pregovarača […] nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine" te da je kao takva "ništavna i prestaje važiti". Ključni razlog za takav zaključak leži u činjenici da odluka nije prošla zakonodavnu proceduru u oba doma Parlamentarne skupštine, iako Ustav jasno propisuje da "sve zakonodavne odluke moraju biti odobrene od strane oba doma". Ta je rečenica posebno važna za Hrvate koji zbog svoje malobrojnosti. Međutim, možda još važniji dio presude je nalog Ustavnog suda kojim se Parlamentarnoj skupštini BiH nalaže da "u roku od šest mjeseci […] normira proceduru imenovanja glavnog pregovarača i zamjenika". Upravo taj dio otvorio je pitanje je li Sud, uz formalno ispravljanje ustavne povrede, istodobno dodatno bespotrebno i izvan traženja, ali i ustavnih procedura usložnio proces koji je već bio politički osjetljiv i spor. U obrazloženju odluke Sud dodatno naglašava da se radi o materiji koja se "prvi put normira na razini Bosne i Hercegovine", iako je pravo pitanje treba li se uopće normirati, te da zbog toga zahtijeva zakonodavni pristup, a ne pojedinačni akt jednog doma Parlamenta. Istodobno, Sud priznaje da su institucije BiH već preuzele obvezu imenovanja glavnog pregovarača, što dodatno otvara dvojbu zašto se inzistira na dodatnom normativnom koraku u trenutku kada se od države očekuje operativno djelovanje. Upravo na tu kontradikciju ukazuje ministar pravde BiH Davor Bunoza, koji je reagirao porukom da se stvari nepotrebno kompliciraju. "Zašto jednostavno kad može komplicirano?", poručio je Bunoza na X-u, naglašavajući da je Sud s jedne strane ukazao na potrebu zakonodavnog uređenja, a s druge strane potvrdio da je obveza imenovanja pregovarača već postojala. Prema njegovu tumačenju, rješenje je moglo biti znatno jednostavnije. Bunoza podsjeća da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine već ima jasne zakonske ovlasti da osniva urede i koordinira procese europskih integracija. Pozivajući se na Zakon o Vijeću ministara, posebno na odredbe koje omogućuju osnivanje privremenih tijela i koordinaciju aktivnosti institucija, on smatra da je imenovanje glavnog pregovarača moglo biti provedeno upravo kroz odluku izvršne vlasti, bez potrebe za donošenjem posebnog zakona. "Zahtjev Europske unije nije donošenje zakonodavnih akata o glavnom pregovaraču, već donošenje odluke o glavnom pregovaraču", naglašava Bunoza. Time zapravo upozorava da se BiH nalazi u situaciji u kojoj formalno ispunjava pravne standarde, ali istodobno zaostaje u stvarnom napretku prema EU zbog unutarnjih procedura i političkih blokada. Njegov stav ide u smjeru kompromisnog rješenja: Parlamentarna skupština može donijeti opći okvir, ali operativni dio, uključujući imenovanje, treba prepustiti Vijeću ministara. Takav model, kako ističe, već je viđen u drugim državama koje su vodile pregovore s Europskom unijom, gdje su izvršna tijela imala ključnu ulogu u vođenju procesa. Problem je, međutim, što odluka Ustavnog suda dolazi u trenutku kada su odnosi unutar državnih institucija ozbiljno narušeni. U takvim okolnostima, zahtjev da se u oba doma Parlamentarne skupštine postigne suglasnost o novom zakonskom rješenju znači otvaranje još jednog potencijalnog političkog sukoba, a time i dodatno odgađanje imenovanja pregovarača. A to zapravo znači da je 2026. godina i definitivno izgubljena za bilo kakve europske ambicije. Dodatnu složenost daje i ustavna pozicija Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, koje prema Ustavu vodi vanjsku politiku i "vodi pregovore za zaključenje međunarodnih ugovora". Iako se pregovori s Europskom unijom često definiraju kao tehničko-operativni proces, teško je u potpunosti isključiti Predsjedništvo iz tog okvira, osobito u dijelu političkog predstavljanja države i donošenja strateških odluka. To otvara dodatnu institucionalnu dvojbu: može li se imenovanje glavnog pregovarača u potpunosti prepustiti Vijeću ministara ili je nužno osigurati i određenu ulogu Predsjedništva.
Postizanje konsenzusa
Posebnu dimenziju cijeloj situaciji daje činjenica da u Predsjedništvu sjedi i Željko Komšić, čiji legitimitet značajan dio hrvatskog političkog tijela osporava. To dodatno otežava postizanje konsenzusa o pitanjima koja zadiru u vanjskopolitičku domenu, uključujući i imenovanje glavnog pregovarača. U konačnici, odluka Ustavnog suda formalno je razriješila pitanje ustavne procedure, ali je istodobno otvorila niz novih političkih i institucionalnih problema. Umjesto ubrzanja procesa europskih integracija, BiH se našla u situaciji u kojoj mora prvo riješiti unutarnje ustavne i političke dileme kako bi uopće mogla imenovati osobu koja će voditi pregovore. Upravo zato, kako upozoravaju pojedini dužnosnici, uključujući i Bunozu, ostaje otvoreno pitanje je li pravno najčišće rješenje ujedno i najfunkcionalnije za državu koja već godinama pokušava ubrzati svoj europski put.
Otvori KEKS Pay
